Dobar članak prilika da se unaprijedi zaštita žrtava nasilja

Nov 01

Dobar članak prilika da se unaprijedi zaštita žrtava nasilja

“Svaki loš članak o nasilju u porodici, propuštena je prilika da se pomogne u sprječavanju novih žrtava”, slogan je kampanje pokrenute u Velikoj Britaniji u cilju poboljšanja medijskog izvještavanja o nasilju u porodici i ubijenim ženama – žrtvama partnera zlostavljača.

I medijsko izvještavanje o nasilju prema ženama i nasilju u porodici u Crnoj Gori zahtijeva, ako ne kampanju, a ono makar jasne smjernice kako ne bi doprinosilo ukorijenjenim mitovima o nasilju, svaljivanju krivice na žrtve, minimiziranju posledica nasilja i još većoj ugroženosti žrtava i njihovih porodica.

Napredak postoji, ali senzacionalizam i dalje dominira

Iako je u štampanim medijima postignut određeni napredak po pitanju zaštite privatnosti žrtava, medijske naslove o nasilju prema ženama i ubistvima žena još uvijek karakteriše senzacionalizam i površnost, svojevrsna normalizacija, pa i romantizacija nasilja, koju obilato potkrepljuju naslovi tekstova o partnerskom nasilju poput: “Ljubavna tragedija potresla Crnu Goru”, ili “Fatalna ljubav”, kakvi se mogu vidjeti na našim portalima. Tu su i primjeri “istraživačkog” novinarstva koji, umjesto da se bave istorijatom nasilja i postupanjem nadležnih institucija u višestruko prijavljivanim slučajevima koji su završili ubistvima žena, zadržavaju se na opservacijama komšija i poznanika, tipa: “X. je bio ludo zaljubljen u Y”, “Bio je tih i povučen čovjek, dobar komšija”, ili komentarima statusa sa socijalnih mreža, poput: “X. je na svom Fejsbuk profilu zadnjih dana ostavljao emotivne statuse, otkrivajući da je zaljubljen, ali da se osjeća potišteno”, ili Vidno utučen pisao je “ako je grijeh što te volim, neka mi se to nikada ne oprosti”. Na ovaj način mediji pothranjuju empatiju prema nasilniku i udaljavaju pažnju od njegove odgovornosti, predstavljajući ga kao nemoćnu žrtvu sopstvene ljubavi i emocija. Opsesivna ljubomora se predstavlja kao izraz romantične ljubavi, a zapravo je proračunata i veoma česta taktika kojima nasilnici nastoje da kontrolišu svoje žrtve. Naime, potreba za potpunom kontrolom jedan je od uzroka partnerskog nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Partnersko nasilje je jedan od najčešćih oblika nasilja prema ženama, čiji su pravi uzrok patrijarhalna uvjerenja o partnerskom odnosu i submisivnoj ulozi žene u porodici i društvu. Posledice ovakvih novinskih napisa najbolje se očituju u necenzurisanim komentarima čitalaca koji nasilnika predstavljaju kao nekoga ko je “čuvao porodicu” ili bio izazvan ponašanjem žrtve. Ni komentari pojedinih medijski zastupljenih stručnjaka, kriminologa, advokata, ne doprinose ispravnoj percepciji uzroka nasilja. Tako se u njihovim komentarima mogu naći termini “zločin iz strasti” ili zaključci da “ubica ne može da obuzda svoje emocije”, iako su primjeri ubistava žena pokazali  da  su ih nasilnici  godinama zlostavljali, uhodili i pažljivo planirali svoje postupke koji su prethodili ubistvu.

Rijaliti programi doprinose prihvatanju nasilja kao normalnog i neizbježnog

Normalizaciji nasilja posebno doprinose vizuelni prikazi scena nasilja i “rijaliti” emisije u kojima se nasilje prema ženama dešava redovno i nekažnjeno. Da stvar bude gora, ovi su sadržaji dostupni svim uzrastima, zamijenili su obrazovne programe i ne podliježu nikakvoj regulaciji. Apeli ženskih organizacija da se ukinu programi koji emituju takve sadržaje, ostali su bez odgovora, jer “ružičasta” etika ne poznaje odgovornost.

Zabrinjava i izvještavanje medija o seksualnom nasilju prema ženama. Dešava se da mediji iznose privatne detalje iz života žrtava i da slučajeve u kojima nisu obezbijeđeni dokazi, karakterišu kao lažno prijavljivanje, zanemarujući činjenicu da u Crnoj Gori ne postoje krizni centri za žrtve i odgovarajući protokoli koji bi obezbijedili efikasnije dokazivanje. Time pothranjuju mit o lažnom prijavljivanju  iako dostupna  istraživanja (Fisher, Cullen i Turner, 2000; Williams, Siegel i Pomeroy 2000.)  pokazuju da između 90-95 procenata slučajeva seksualnog nasilja ostane neprijavljeno policiji, da se lažne prijave dešavaju u svega 2-5 odsto prijavljenih slučajeva. Prema poslednje istraživanju u Crnoj Gori, 74% žena nikada nikome nije reklo za doživljeno seksualno nasilje (UNDP, 2017). Zabilježeni su i slučajevi gdje su mediji objavili puno ime i prezime žrtava, što je u suprotnosti sa etičkim Kodeksom novinara/ki Crne Gore, ali i sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Iskorak Uprave polcije u zaštiti identiteta i integriteta žrtve

Da izvještavanje u ovoj oblasti nije teško unaprijediti, svjedoči i nedavni pozitivan primjer iz Uprave policije, čija je Služba za odnose s javnošću, nakon reakcije  Centra za ženska prava, odustala od objavljivanja čak i onih detalja koji su u skladu sa zakonom, ali u crnogorskim prilikama mogu nepotrebno izložiti žrtvu. Tako se u nedavnom, hvale vrijednom saopštenju Uprave policije, navodi sledeće : “Radi zaštite identiteta i integriteta oštećene i činjenice da je maloljetna, policija nije saopštila detalje kao što su grad u kome se desio događaj, prebivalište osumnjičenog, inicijale oštećene ili druge podatke na osnovu kojih bi žrtva mogla da bude prepoznata i dodatno viktimizovana”. Na medijima je da odole objavljivanju informacija koje dobiju od “neimenovanih policijskih izvora”  i da se zadrže na zvaničnim saopštenjima poput ovog.

Kako izvještavanjem pomoći ženama?

Preporuka koje mogu olakšati novinarski posao o izvještavanju o ovoj osjetljivoj temi , a ujedno pomoći da se unaprijedi zaštita žrtava:

  • svi medijski izvještaji o nasilju u porodici i nasilju prema ženama treba da prikažu i telefonske brojeve za pomoć  žrtvama i i veb adrese za savjete/informacije.
  • Iz medijskih izvještaja treba da bude jasno da je nasilje isključiva odgovornost onoga ko ga  čini. Žrtva nije odgovorna za nasilje koje je preživjela.
  • Nasilje ne treba opisivati kao izuzetan i neobičan događaj, jer se dešava veoma često. Istraživanje UNDP iz 2017. godine pokazuje da je 42% žena u Crnoj Gori doživjelo nasilje u nekom periodu svog života. Nasilje nije slučajni događaj, prati ga dugotrajni osjećaj  “vlasništva” nad partnerkom/članovima porodice, prisilna kontrola, posesivno ponašanje, omalovažavanje, prijetnje. Ne mora uključivati fizičko nasilje. Ne treba spekulisati “razlozima” ili “okidačima” za nasilje, poput bolesti zavisnosti, nezaposlenosti ili loše  materijalne situacije, već se usmjeriti na rodnu uslovljenost nasilja i kontrolu kao glavne uzroke nasilja.
  • Nasilje treba nazvati pravim imenom, izbjegavati termine poput “porodična svađa”,” ljubavne razmirice” , “tragedija”. Gdje god je moguće, treba pisati o  primjerima ranijeg  nasilja i kontrole. Istraživati da li je nasilje bilo prijavljeno policiji i drugim institucijama i kako su reagovale.
  • Mediji treba da vode računa o dostojanstvu žrtava i članova njihove porodice, da izbjegavaju senzacionilazam i tabloidno izvještavanje, kao i objavljivanje detalja koji mogu dovesti do njihove ponovne viktimzacije i otkrivanja identiteta.
  • Važno je izbjegavati neosjetljiv ili trivijalni jezik i vizuelni materijal koji učvršćuje mit o nasilju kao isključivo fizičkom zlostavljanju, izvještavati i o drugim, suptilnijim oblicima.

Za kraj, nešto drugačiji slogan od onoga sa početka ovog teksta: “Svaki dobar novinski članak o nasilju u porodici i nasilju prema ženama, prilika je da se unaprijedi zaštita žrtava.“

Maja Raičević

Izvršna direktorica Centra za ženska prava