Da se “Ribnikar” ne ponovi u susjedstvu, neophodan strateški odgovor društva i medija

Pišu: Teodora Đurnić i Vesna Ivanovska-Ilievska

Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traume, situacija u kojoj mlada osoba nailazi na nerazumijevanje porodice, vaspitni stil koji uključuje vikanje i batine, neki su od okidača koji djecu i mlade dovodi do izvršenja masovnih ubistava u školama, navodi psihološkinja Adriana Pejaković.

U maju ove godine se u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu dogodilo masovno ubistvo u kojem je trinaestogodišnji dječak pištoljem ubio devetoro djece i čuvara škole. Posle toga i u školama u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji pojavile su se slične prijetnje upućene đacima i nastavnicima, a u Crnoj Gori je na meti bio i Elektrotehnički fakultet u Podgorici.

Na imejl adresu Univerziteta Crne Gore (UCG) petog maja stigla je poruka u kojoj nepoznata osoba prijeti da će na Eletrotehničkom fakultetu počiniti goru nesreću nego onu koja se desila u Srbiji.

„Informisan sam da je prijetnja stigla na više adresa na UCG. O prijetnji je sa našeg fakulteta odmah obaviješten Rektorat i zgrada tehničkih fakulteta je ubrzo evakuisana“, kazao je dekana Elektrotehničkog fakulteta, Miloš Daković.

Prije svega nekoliko dana, uprava nikšićke Osnovne škole „Ratko Žarić“ podnijela je prijavu policiji da je jedan učenik prijetio đacima da će ih navodno ubiti i da posjeduje spisak žrtava. Sličano se desilo i u Osnovnoj školi “9. maj” u Sutivanu kod Bijelog Polja, gdje je četrnaestogodišnji dječak takođe sa spiskom žrtava prijetio đacima. U ovoj školi je nakon te prijetnje raspoređen službenik tamošnjeg policijskog Odjeljenja bezbjednosti.

I u Sjevernoj Makedoniji učenik se pojavio u osnovnoj školi sa plastičnim pištoljem. U Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) Sjeverne Makedonije objašnjavaju da je odmah nakon nemilog događaja u Beogradu nekoliko makedonskih resora i institucija započelo konsultacije o dopuni postojećih mehanizama za otkrivanje i prevenciju vršnjačkog nasilja.

„Policija kroz sve službe preduzima aktivnosti za sprečavanje nasilja u školama. U koordinaciji sa direktorima i stručnim službama, uspostavljeno je kontinuirano prisustvo policije u blizini škola kako bi se omogućilo brzo reagovanje u slučaju potrebe, posebno tokom velikih raspusta kada je veća učestalost djece. Policija je u pojedinim slučajevima vršila pregled ličnog prtljaga djece pri ulasku u škole, rančeve, torbe i slično“, rekli su iz MUP-a Sjeverne Makedonije.

Odgovori nadležnih institucija na nesreću u Srbiji

Prema istraživanja “Small Arms Survey”, globalnog centra koji pruža relevantne informacije o svim aspektima malokalibarskog oružja i oružanog nasilja, na trećem i četvrtom mjestu sa jednakim brojem komada oružja na stotinu stanovnika nalaze se Crna Gora i Srbija.

Nakon nesreće u Srbiji, Ministarstvo unutrašnjih poslova Crna Gore i Uprava policije podsjetili su na akciju “Poštuj život – vrati oružje” koja se u Crnoj Gori sprovodi od 2014. godine, a po kojoj svaki građanin shodno Zakonu o oružju može bez bilo kakvih pravnih posljedica nesmetano i dobrovoljno policiji predati vatreno oružje bez obzira na to da li oružje posjeduju u ilegalnom ili legalnom vlasništvu i nezavisno o kojoj kategoriji vatrenog oružja je riječ.

Detaljna pitanja o oduzetom oružju i uopštenom odgovoru institucija u Crnoj Gori na prevenciju masovnog ubistva koje se dogodila u Srbiji poslata su na adresu Upravi policije od kojih nismo dobili odgovor.

Mladen Marković iz Uprave policije je nedavno za televiziju Vijesti kazao da je u prvoj polovini godine vraćeno 830 komada oružja, preko 200 komada minsko-eksplozivnih sredstava i oko 24 000 komada municije različitog kalibra.

Ipak, profesorica medijske pismenosti, Svetlana Jovetić Koprivica smatra da crnogorske institucije nemaju razvijene strategije kojima bi mogle da se suoče sa ovim i sličnim problemima.

„To naravno ne znači da se zaposleni u sistemu bezbjednosti i obrazovanja ne trude da nađu odgovarajuća rješenja, već da složenost ovog problema prevazilazi postojeće mogućnosti“, dodaj Jovetić Koprivica.

Nakon masovnog ubistva u Srbiji i u Sjevernoj Makedoniji pokrenute su određene mjere prevencije, pa je krajem prošle školske godine otvorena i elektronska adresa za prijavu nasilja u školama.

„Do sada je stiglo preko 50 prijava. Većina njih se odnosi na vršnjačko nasilje, a najčešći podnosioci pritužbi su roditelji ili staratelji. Neki od njih su za nedolično ponašanje nastavnika, a dostavljeni su i predlozi za povećanje bezbjednosti u školama“, objašnjavaju iz Ministarstva prosvete i kulture Sjeverne Makedonije.

Na inicijativu njihovog ministra prosvete i nauke, Jetona Šaćirija formirana je i radna grupa koju čine psiholozi i socijalni radnici, koja ima savjetodavnu ulogu i za svaku prijavu poziva administraciju i stručnu službu škole na razgovor, a po potrebi i roditelje učenika.

Kolektivna trauma opravdana reakcija na nesreću

Psihološkinja Adriana Pejaković komentarišući prijetnje učenicima u crnogorskim školama,  ističe da je nakon događaja u Srbiji došlo do „prelivanja agresivnosti“. Primjećuje i da su nakon masovnog ubistva u Beogradu ljudi sami krenuli da rješavaju ovu situaciju i traže krivaca u školi, medijima ili društvu.

„Ovo je uobičajena traumatska reakcija gdje želimo odmah da se otresemo ojećanja šoka i nevjerice i “posložimo” događaj da bismo se osjećali bezbjednije. Tada su mnogi psiholozi apelovali da zastanemo, da dozvolimo sebi da se osjetimo tužno i nemoćno pred užasom, bilo sami bilo uz nečiju podršku jer nije dobro ova osjećanja ignorisati“, kaže Pejaković.

Pejaković navodi različita osjećanja koja su nas sve obuzela nakon pomenute tragedije.

„Javila su se osjećanja straha i brige, kao i pitanja koliko su naša djeca bezbjedna? Kako da im ovo objasnimo? Kako da budemo tu jedni za druge? Ovaj događaj je presedan po mnogim aspektima i važno je da kao društvo uradimo sve da zaštitimo svoje najmlađe  i najranjivije članove“, dodaje ona.

Sociolog i redovni profesor na Učiteljskom fakulteta „Sv. Kliment Ohridski“ na univerzitetu „Sv. Ćirila i Metodija“, Emilj Sulejmani, komentarišući društveni kontekst događaja ističe bitnonst  socijalizacije za razvoj pojedinca.

„Događaj u Beogradu je odraz jedne asocijalne osobe koja nije prošla ili bila nedovoljno pripremljena da se suoči sa sekundarnom socijalizacijom koja se odvija u školama, a posebno u procesu puberteta. U ovoj fazi socijalizacija zavisi od dva glavna faktora, a to su škole i drugova iz razreda“, navodi Sulejmani.

Pejaković je navela i neke od „okidača“ za masovne pucnjave u školama.

„Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traumatska iskustva, porodična situacija u kojoj mlada osoba ne može da nađe razumijevanje, vaspitni stil roditelja koji može uključivati vikanje, vrijeđanje i batine itd..  Naravno, u mnogim porodicama se dešava da djeca i mladi budu izloženi ovim situacijama pa neće zapucati na škoske drugove. Ne možemo sa sigurnošću znati, ali ovdje govorimo o faktorima koji povećavaju vjerovatnoću za neko agresivno i impulsvno ispoljavanje“, kaže ona.

Dezinformacije i izazovi društvenih mreža

Urednik u Raskrinkavanju.me, Darvin Murić kaže da su se i crnogorski mediji uključili u senzacionalističko izvještavanje o masovnom ubistvu u Beogradu.

„Bilo je i dezinformacija, srećom najmanje u onim uticajnim i najčitanijim medijima, već se dezinformisanje o toj temi u najvećoj mjeri svelo na one koje su poznati dezinformisanju. Kada je u pitanju etički kodeks – on je, kao što to obično biva situacijama poput pucnjave u beogradskoj školi, kada mediji ne prezaju skoro ni od čega da bi došli do klika i lajka, maksimalno ignorisan. Objavljivane su fotografije i poluinformacije koje u ovakvim slučajevima treba izbjegavati po svaku cijenu“, kazao je Murić, navodeći da su dezinformacije koje su dolazile iz regiona vrlo lako bile dostupne i našim građanima zbog dijljenja istog jezika.

Kada je u pitanju izvještavanje makedonskih medija o samoj nesreći, komunikolog i profesor na Međunarodnom balkanskom univerzitetu u Skoplju, Sead Džigal ističe da su mediji primarno koristili zvanične izvore informacija poput lokalne policije i institucija u Srbiji, da bi kasnije veliki broj sadržaja prenosili iz srpskih medija, pa preko njih i veliki broj dezinfromacija.

„Ponovo je propao profesionalizam medija, iako je bilo pokušaja pojedinih medija i novinara da profesionalno i etički informišu javnost, međutim, na kraju, zloupotreba tragedije i eksploatacija slučaja zarad javnosti u korist medija je prevagnula“, kaže Džigal.

Murić kaže da je nakon masovnog ubistva u Srbiji, bilo „očekivano“ i da će prijetnje đacima u crnogorskim školama dobiti medijski prostor.

„Senzacionalizma koji može izazvati strah među čitaocima i jeste bilo, ali na sreću nismo zabilježili širenje dezinformacija o tim slučajevima“, dodaje Murić.

Psihološkinja Pejaković skreće pažnju i na društvenu mrežu Tik Tok kojom se u periodu nakon masovnog ubistva u Srbiji širio i veliki broj snimaka i poruka agresivnog sadržaja.

„Ipak, moramo shvatiti ne i opravdati da su mnoga djeca na ovaj način pokušala da preuzmi kontrolu nad situacijom, da ovladaju strahom i agresijom koja se javila usljed ovog čina“, kaže Pejaković.

I Nadica Skeparoska-Petkovska iz Društva za privatnu praksu za psihologiju „Moziak“, navodi da izvještavanje medija o nesreći može kod djece izazvati fenomen „normalizacije nasilja“.

„Postoji nešto što se zove imitacija nasilnog čina. Snezacionalističko izvještavanje o događaju, sa svim detaljima, može da probudi radoznalost kod djece, a kod neke djece djeluje ohrabrujuće na ponavljanje čina. Takvo izvještavanje na neki način stvara antiheroja čije ponašanje određena djeca žele da kopiraju. Djeca uglavnom uče preko modela. Imitacija nasilja je pojava o kojoj svjedoči više studija u svijetu. Taj fenomen podstiče medijsko izvještavanje sa svim detaljima, što često služi kao putokaz za naknadne nasilne radnje“, objašnjava Skeparoska-Petkovska.

Profesorica medijske pismenosti, Jovetić Koprivica istakla je i značaj izučavanja ovog predmeta u školama, kao odbranu od dezinformacija i filtriranje sadržaja.

„Medijska pismenost se pokazuje nužnošću koja u Crnoj Gori ove godine prvi put ulazi među starije osnovnoškolke/ce kao izborni predmeti, a očigledno je da će biti neophodna na mnogo ranijem uzrastu kao obavezan predmet. Nije riječ samo o praćenju sadržaja koji zaokupljaju pažnju djeteta jer na nekom osetljivijem uzrastu to nije ni moguće, ali istinska zainteresovanost za ono što čini djetetov svijet može nas dovesti u poziciju saveznika. Pred količinom i sadržajem koji je svakodnevno dostupan i djeci i nama odraslima, pitanje je koliko i takvo savezništvo ima efekta. Ipak, to je jedino na šta se možemo osloniti“, kaže ona.

Kritičko mišljenje, briga o mentalnom zdravlju i razgovor sa djecom kao moguća rešenja

Pejaković navodi da danas živimo u društvenom kontekstu u kojem su mladima uzori razni zabavljači i jutuberi koji „promovišu anitvrijednosti: brz život, kriminal, promiskuitet, veliki novac..“

„Djeca i mladi na taj način uče da živimo u društvu u kome su to vrijednosti koje valja dostići da bismo bili “neko”. Ovo je atmosfera “ natopljena” kompeticijom i agresijom a kao ljudska bića tako ne možemo da živimo jer smo prirodno predodređeni da budemo solidarni i usmjereni jedni na druge. Potrebno je da učimo djecu i mlade da agresiju koju prirodno imaju i koja je sasvim u redu kanališu kroz sport ili umjetnost , da im ponudimo valjane uzore, da i sami budemo takvi uzori“, kaže ona.

Jovetić Koprivica ističe da profesori i nastavnici moraji otvoreno i neposredno komunicirati sa učenicima.

„Sprečavanje ovakvih i sličnih događaja su moja životna misija jer predajući književnost kontinuirano gradim svijest mladih ljudi o vrlini, vrijednosti, čovječnosti, humanosti. Međutim, sopstvenim primjerom pozivam roditelje i djecu na kontinuirano učenje, otvorenost, spontanost, razmjenu što bi mogao biti jedan od ključeva u suzbijanju i sprečavanju nasilja“, kaže ona.

I Skeparoska-Petkovska navodi da je ključan otvoren razgovor sa djecom.

„Možemo da razgovaramo o prevenciji i prepoznavanju nasilja, rizičnim ponašanjima među mladima, kao i o svemu što se tiče mentalnog zdravlja, kako u školama tako i u medijima“, zaključuje ona.

Kada je u pitanju plasiranje i konzumiranje medijskog sadržaja, Džigal dodaje da je u stvarnosti veoma teško ostati zaštićen od medijskih manipulacija, čak i za solidno medijski pismene građane. Zato je, po njegovom mišljenju, najbolje izbjegavati medije koji imaju istoriju i praksu objavljivanja manipulativnih i senzacionalističkih sadržaja.

I Murić ističe korištenje zvaničnih izvora, te objavljivanje isključivo provjerenih i potvrđenih informacija.

„Ono što mi uvijek govorimo čitaocima Raskrinkavanja jeste da traže dodatne izvore, da izbjegavaju portale koji nisu registrovani, koji objavljuju nepotpisane tekstove, da uvijek daju prednost medijima koji objavljuju zvanične i provjerene informacije, a posebno da ne učestvuju u dijeljenju dezinformišućeg sadržaja“, zaključuje Murić.

Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i partnera i nužno ne odražava stavove donatora.