DEBATA NA MEDIJU NE SMIJE POSTATI DEBATA O MEDIJU
Televizijsko sučeljavanje predsjedničkih kandidata je jedno od najatraktivnijih programa, ali isto tako i programa u kojima se krije mnoštvo zamki za voditelja. Naime, u četvrtak se na crnogorskim TV ekranima neće sučeljavati samo dvojica kandidata za predsjednika, nego će to biti i sučeljavanje medija sa svojom sopstvenom profesionalnošću.
Pogrešno bi bilo shvatiti da “biti profesionalan” znači samo biti objektivan i ne navijati. To novinarsko suočavanje sa samim sobom ima mnogo suptilnije nijanse.
Na televiziji Fox News, u SAD-u, Chris Wallace, je vodio debatu između tadašnjih kandidata Donalda Trumpa i Joa Bidena. Trump je u toj debati prekinuo Bidena tačno 70 puta! Wallace je kasnije bio kritiziran zašto je dozvolio da se debata spusti na tako nizak nivo, te što nije na vrijeme prepoznao da taktika Trumpa nije bila šta će reći, nego da onemogući Bidena da bilo šta kaže. “To je bila moja velika propuštena šansa!” rekao je Wallace nakon intervjua.
Kako, dakle, izbjeći propuštene šanse?
Voditelj je na ekranu sam sa njegovim gostima, ali ga medij ne smije staviti u poziciju da bude usamljen. Naime, voditelj mora imati tim iza ekrana koji će moći provjeravati činjenice ako se to pokaže potrebnim ili reagirati na neku kriznu situaciju tokom debate. Isto tako sa voditeljem iz tog tima smije komunicirati samo jedna osoba, a ne nikako više njih.
Medij, prije svega mora odrediti pravila debate, što je moguće detaljnije,i zatražiti od kandidata da potvrde prihvatanje pravila. Jer, đavo čeka u detaljima. Ako se pravila debate svedu na to koliko traje obraćanje kandidata, a koliko replika, to je recept za veliki promašaj. Ako se neki kandidat pravila ne pridržava, voditelj to ne smije dozvoliti, treba da prekine raspravu, upozori na usvojena pravila, i insistira na njima. Ne samo da podsjeti učesnike debate, nego radi gledalaca i autoriteta medija. Još bi bolje bilo da medij objavi pravila debate unaprijed.
Ima li medij pravo da prekine debatu ako kandidati ne poštuju unaprijed dogovorena pravila? Početkom oktobra 2019-e godine debata posvećena lokalnim izborima Bugarske javne televizije (BNT) je prekinuta radi izrazito nacionalističkog istupa jednog od sugovornika. Voditelj je oduzeo pravo gostu da govori i isključio mu je mikrofon. Ali, gost je nastavio praviti nered. Voditelj je prekinuo program, pozvana je policija koja je odvela tog učesnika debate i program je nastavljen nakon šest minuta.
Dobar je medijski pristup tematski ograničiti debatu na ona pitanja koja su suštinska za razvoj društva. To je posao medija, a ne kandidata. Može se kandidatima ponuditi da svako izabere po jednu temu, ali ostale treba definirati medij.
Priprema medija, ne samo voditelja, treba biti detaljna. Ako timovi i razni stručnjaci pripremaju “svog” kandidata” zašto se ne bi i medij pripremio? Realno je očekivati, na primjer, da jedna od tema bude korupcija ili dvostruko državljanstvo. Voditelj mora imati pripremljene sve provjerene podatkejer kandidati vole da saopštavaju podatke koji ili nisu tačni, ili su polutačni. Kada se sa provjerenim podatkom suoči kandidat koji tvrdi nešto suprotno tada će dobro razmisliti da li će sličnu metodu ponovo upotrijebiti.
Jedan od čestih načina predsjedničkih kandiadata da koriste što više vremena u debati jeste replika na repliku. Ako medij dozvoli da to traje u nedogled, dobiće svađu na ekranu i biti odgovoran za to. Zato to treba spriječiti i intervencijom voditelja i unaprijed propisanim pravilima.
Debata uživo je odlična prilika da se plasira laž. Voditelj nema vremena da podatke provjeri, ali njegov tim iza ekrana treba biti spreman na to. Osim toga, kandidat koji izgovara nešto neprovjereno se mora upozoriti da nema potvrde za iznesenu tvrdnju, te da je takvo ponašanje u suprotnosti sa pravilima debate. Novinar se ne smije uzdržavati da tom prilikom koristi snagu medija i zatraži od gosta da ne ponavlja neutemeljene optužbe, da se izvini protivniku i slično. Ne koristiti tu snagu znači pomoći da se šire laži, da javnost bude dezinformirana.
U sučeljavanju dva predsjednička kandidata u Hrvatskoj na Novoj TV, 3. januara 2020-e godine oba kandidata su se “častila” teškim riječima. Ali, prednjačila je Kolinda Grabar Kitarović koja je Zorana Milanovića nazvala lijenčinom, da je pročitao samo jednu knjigu o ekonomiji u životu i slično. Etikete nisu način obraćanja koje treba dozvoliti. Jer, etiketa na etiketu na vodi ničemu. Ukoliko se etiketiranje dogodi za vrijeme programa u živo voditelj mora odmah reagirati. Nije dovoljno da voditelj kaže “nemojte molim vas”, mora se uraditi mnogo više, pa, ako treba, zaprijetiti da se program prekine.
Vrijeđanja bilo kakve vrste su neprihvatljiva.
Nikome ne smije biti dozvoljeno da vrijedja druge ili da optužuje bez dokaza. Ako se to i desi, kandidat koji je napadnut mora dobiti šansu da replicira. Prihvatati nizak nivo rasprave bez reakcije ili sa slabom reakcijom znači utjecati na nivo kulture dijaloga u društvu i utjecati na izborni proces. Jer ako je predsjedničkim kandidatima dozvoljeno vrijeđanje suparnika, tada oni koji nemaju političke funkcije ili su im manje značajne, koji imaju, dakle, neuporedivo manje političke odgovornosti mogu poduzimati konkretnije akcije, poput fizičkih napada, na primjer. Nije slučajno da je samo sat nakon jedne debate u Hrvatskoj jedan aktivista stranke Socijal demokrata u Zadru fizički napadnut samo zato što je potpuno legalno lijepio izborne plakate u korist svog kandidata!? Vrijeđanje nije samo balkanska osobina. U kampanji za predsjednika SAD 2016-e godine, tada kandidat, Donald Trump, je otvoreno nazivao protukandidata, Hillary Clinton, “pokvarena” (“crooked Hillary”). Joe Biden je kao bivši potpredsjednik dobio epitet, “lijenčine”, a prva damu Kongresa SAD, Nensy Pelosi je postala “histerična”, ludača kojoj ispadaju zubi!?
Na internet portalima će timovi aktivista i trolova stranaka čekati ko “zapete puške” na svaku izjavu učesnika debate i na svaki potez voditelja. Medij treba da prati te reakcije, ali za druge svrhe, a ne za potrebe debate. Moguće je da se u tim komentarima pojave tvrdnje i senzacije i da medij upadne u zamku da ih tokom debate koristi.
Svaki kandidat želi da raspravlja o temi koju odabere. Jedan od metoda kandidata koji želi da izbjegne jednu temu, a nametne drugu, jeste metoda koju eksperti zovu “baci mrtvu mačku na sto” (“throw a dead cat on the table”). Ako zamislite tu situaciju u privatnom životu, da neko tokom rasprave zaista baci mrtvu mačku na sto, svi će odmah razgovarati otkud tamo mrtva mačka, i nikog prethodna tema neće zanimati. Voditelj to mora prepoznati i vratiti debatu tamo gdje on želi, a ne tamo gdje učesnik debate preferira.
Svaki kandidat, kao i svaki političar tačno zna šta želi da kaže, on se za to priprema i sam bira trenutak kad će to reći. Voditelj to, naravno, ne zna. Zato mora biti, zajedno sa timom iza ekrana, spreman.
Svi ovi izneseni primjeri svjedoče u pravcu neophodnosti da da voditelj debate bude aktivan tokom debate. Ne na način da kaže šta misli o temi o kojoj se raspravlja, nego tako što kontrolira debatu. Onog trenutka kad novinar izgubi kontrolu nad debatom program može krenuti, i najvjerojatnije hoće, u pravcu koji nije profesionalan i koji ne služi informiranju javnosti nego manipulaciji sa njom. Bivši američki državni sekretar Colin Powell je jednom prilikom o programima uživo rekao slijedeće: “Program televizije uživo ne mijenja politiku, ali stvara okruženje u kojoj se politika kreira.”
Medij i njegov voditelj odgovaraju javnosti, a ne nekoj političkoj opciji. Javnost će suditi kako je koji kandidat prošao u debati, ko je “pobjednik”, a ko nije. Ali, “sudiće” i mediju, odnosno voditelju. Najgore je da debata poslije debate bude – o mediju i voditelju.