Poremećaj informisanja
Svijest u crnogorskom društvu o negativnim posljedicama dezinformacija je katastrofalno niska. U svakom vremenu je bilo lažnih vijesti i propagande, međutim, zahvaljujući novim tehonologijama i neprestanoj izloženosti ekranima, problem je eskalirao i postao goruće pitanje razvijenih društva.
„Poremećaj informisanja“ u savremenom dobu se javlja u pet osnovnih oblika: od malinformisanja, misinformisanja, dezinformisanja, do operacija uticaja na informacije i konačno, „stranog uplitanja“.
Danas više nije pitanje nego činjenica da je postojao ruski uticaj na američke izbore 2016. godine, kao i rusko uplitanje u Brexit, iste godine. Upravo ova dva primjera, gdje su najrazvijenije zemlje svijeta bile ranjive na strani uticaj, pokazali su dimenzije problema. Dezinformisanje ugrožava demokratske procese jer ono što djeluje kao slobodan izbor, ustvari je rezultat masovnih manipulacija.
Međutim, nisu države u svakom trenutku pred tako velikim istorijskim pitanjima i tada dezinformisanje ima druge ciljeve: da dezavuiše javni prostor, drži građane bespomoćnim i malodušnim pred kontraminiranim javnim diskursom, da podstiče polarizaciju i konflikte, zloupotrebljava emocije da drži društvo u permanentnoj napetosti i sukobu. Uspješno se nakači na naše urođene pristrasnosti i eksploatiše ih.
Razlikujemo „ad hoc dezinfomacije“ za sitne političke interese, od „strateškog dezinformisanja“ koje vodi kontroli društvenih procesa. Ovo drugo je kancer demokratije jer zloupotrebljava demokratske slobode da ih uništi iznutra, izvrće naopako slobodu da je koristi kao oružje protiv slobode.
Istraživanja pokazuju da postoji tendencija da gledaoci i čitaoci vjeruju u ono što su prvo pročitali o nekom pitanju i nedovoljno na njih utiče čak i argumentovani demant. Zato je važno da postoji zrnce sumnje, provjera da li je medijski sadržaj u skladu sa standardima, da li su izvori kredibilni, da li su sagovornici relevanti za temu, itd.
Problem u borbi protiv dezinformacija je što dezinformisanje izgleda autentično, samoniklo, kao lični stav neke grupe koja na to ima pravo, a zapravo je strateški indukovano, izmišljeno, neutemeljeno, sije razdor, kao injekcija destabilizacije.
Može biti manje i više maligno.
- Imamo medije koji su osnovani da bi širili sporne sadržaje i diskreditovali oponente, kao i mreže lažnih naloga koji šire njihove sadržaje.
- Imamo takođe mreže botova koji navode na zabludu da pojedine partije imaju veću podršku nego što imaju u stvarnosti, ili mreže botova koji kreiraju lažnu sliku da postoji zadovoljstvo ili nezadovoljstvo određenim vladinim politikama. To je vrlo djelotvorno jer utiče na druge da promijene stav i prilagode se onome za šta misle da je većinsko mišljenje.
- Komentari na portalima su sve samo ne naivni jer uspješno oblikuju biračko tijelo i gibaju društvo. Zato građani moraju sa sumnjom da ih čitaju. Iz komentara se ne može saznavati stvarno raspoloženje društva, to je lažna slika, organizovana da zavara.
Naravno, ograničen je uticaj ovih tehnika, one ciljaju samo da zaljuljaju društvo u željenu stranu. Dalje ode po inerciji. Ovo su jednostavni primjeri, koje je, kao i „lažne vijesti“ lakše dokazati. Teži nivo su indukovani narativi koji se nameću društvu a treći strategije koje često ne otkrijemo i rijetko vidimo u punoći.
Sve ovo je tako veliki problem da je čak i Evropska unija koja je obično troma, razvila tri nova instrumenta za borbu protiv dezinformacija i to na zahtjev država-članica. One imaju otpor da im se EU miješa u unutrašnja pitanja ali su se suočili sa nedostatkom kapaciteta da se izbore sa izazovima. Radi se o Akcionom planu EU za borbu protiv dezinformacija, Akcionom planu za evropsku demokratiju i Zakonu o digitalnim uslugama (DSA). Zahvaljujući navedenom, tehonološke kompanije će morati da preduzmu veću odgovornost za sadržaj koji se pojavljuje na njihovim platformama.
Kada je u pitanju dezinformisanje putem tradicionalnih medija, djelotvorni su tradicionalni ljekovi a to su medijski standardi i primjena Etičkog kodeksa, samoregulacija i regulacija. Takođe je važno da mediji budu rigorozniji u tome kome daju prostor, da podignu ljestvicu kvaliteta novinarstva, da drže javne funkcionere odgovornim i u strahu da će biti javno kažnjeni, “pretreseni” i pritjerani uz zid za svaku izgovorenu neistinu, preuveličavanje, manipulaciju.
Kompletan program borbe protiv dezinformacija zasnovan je na principu „potržanja i ponuda“. Računa se da će imati efekta ako građani budu vršili pritisak za većim kvalitetom u medijima. Građanima treba da budu predočeni rizici koji postoje kod medija bez impresuma, kao i kod neregistrovanih, onih bez ombudsmana ili drugog oblika samoregulacije, onih koji ne moderiraju komentare, koji nisu transparentni oko vlasništva, koji prikriveno oglašavaju, koji ubjeđuju umjesto da informišu, koji huškaju na nasilje, tolerišu govor mržnje, zloupotrebljavaju lične podatke i pravo na privatnost, koji šire stereotipe, predrasude i ne afirmišu ljudska prava, koji su jednostrani, itd.
Medijska pismenost nije obrazovanje za novinare/ke kao što se često misli, nego izgradnja otpornosti u društvu, podsticanje kritičkog mišljenja, sumnje u sadržaje, učenje profesionalnih medijskih standarda, proučavanje zamki novih tehnologija i njihovog uticaja na mentalno zdravlje.
Ne postoji idealna objektivnost, ali postoji svakodnevno ulaganje napora da se odgovori javnom interesu. Sloboda medija je u Ustavu da bi štitila pravo građana da znaju istinu i da na temelju činjenica donose informisane izbore, a ne da bi bili megafon moćnika.
Vlada ne smije da govori građanima koji su mediji dobri a koji loši, ali treba da ima obrazovne programe kojima će se izgraditi vještine građana da prave razliku između kvalitentih i nekvalitetnih medijskih sadržaja. Građani mogu da pomognu i da nagrade medije koji drže nivo i pomažu da se suzbije toksičnost u javnom diskursu.
Cilj medijske pismenosti je vraćanje povjerenja u pozitivne potencijale medija i samopouzdanja građanima, da uvide da nisu bespomoćni i da zahtjevaju profesionalizam, etiku, stručnost, naučnost, objektivnost, dvije strane, egzaktne podatke a ne samo ocjene, mjerenja a ne samo percepcije, fakte a ne samo utiske, argumentaciju umjesto vrijeđanja, provjeru činjenica umjesto insinuacija i hipoteza.
Na kraju, građani imaju moć da prebace kanal i biraju gdje klikću i važno je da osvijeste koliko je to važno.
Dina Bajramspahić, programska koordinatorka u Institutu za medije Crne Gore (IMCG)