Piše: Nenad Pejić

„Teretni avion ukrajinskog prevoznika se srušio u Grčkoj..“ Ovako počinje naslov podgoričkog portala vijesti.me ujutro, 17. jula. Većina medija u regionu, pa i podgorička „Pobjeda“ vijest je počela drugačije: „Ukrajinski avion srušio se u Grčkoj…“

Na prvi pogled nema razlike u ova dva pristupa. Ali, ako se kaže “ukrajinski” avion, onda je prva asocijacija da je to avion ukrajinske vlade, a kako se tamo ratuje, tada su asocijacije ozbiljnije. Svi mediji u propratnom tekstu daju objašnjenja. U profesionalnim medijima zapada podatak da avion pripada ukrajinskoj kompaniji je sporedan, dok je glavna vijest da se srušio teretni avion pun oružja. Može se ova opaska shvatiti kao cjepidlačenje ali u moru “cjepidlačenja” stvara se percepcija čitalaca.

Prije nekoliko dana zagrebački “Jutarnji list” je objavio tekst sa ovim naslovom:  “Crni popis se nastavlja, nitko ništa ne poduzima: ‘Ovdje upucaju djecu, bace ih u vreću i idemo dalje ‘. Tekst s pravom ukazuje na posljedice naoružavanja američkih građana, masovnim pucnjavama u siromašnom dijelu Čikaga koji nemaju veliku pažnju javnosti. Međutim, šokantan naslov nema uporišta u tekstu. Jedna izjava bez podataka je iskorištena da privuče pažnju čitalaca.

Ljubitelji nogometa čitaju ovih dana vijesti o transferima nogometaša od kojih su većina tek tračevi i glasine. Mediji se bore za potrošače i klikove i pri tom koriste dopuštena i nedopuštena sredstva. Od kad to je trač, glasina, dobilo pravo glasa u novinarstvu?  Ima čak i primjera, na Tik-Toku naprimjer, da se objavi video star nekoliko godina i predstavi kao nov.

Ljudska bića više vole čitati o senzacijama nego ozbiljne analize, čitaju glasine. Ako je to tačno, a sociolozi i psiholozi kažu da jeste, onda valjda treba dati korisniku medija ono što on želi! I tu je medijski “catch 22”. Ako im daš ono šta žele onda gubiš svoju funkciju – da izvještavaš, ako ne daš onda gubiš klikove i tržište! Vjerovatno ponukan tim motivom zagrebački “Jutarnji list” je nedavno promjenio prioritet plasiranja vijesti pa su rubrike “Scena” i “Kultura” dobile prednost nad rubrikom “Sport”.

Digitalno doba, algoritmi i klikovi je definiralo novo pravilo u medijima: “When it bleeds, it leads”! Drugima riječima, “Kad ima krvi to je vodeća vijest”. Senzacije imaju prednost nad analizama, tračevi nad intervjuima. Površnost se ohrabruje, ozbiljno novinarstvo obeshrabruje. Posljedica je rast nepovjerenja najprije, naravno, prema mediju, a onda i šire. Ako se zanemari politika i posljedice po društvo, te otvori tema vijesti o zdravlje lijekovima koji su od osnovnog interesa za građane, čitalac sve češće postavlja pitanja da li je tekst koji je pročitan zaista naučno zasnovan ili je tek nečija reklama? “Čudotvoran lijek za…”, “Izgubio 15 kila za 15 dana” i slični naslovi su primjeri takve uređivačke politike sa dugoročno, velikom štetom.

Ta bitka za pažnju korisnika informacija se danas definira kao tržišna vrijednost. Pažnja se kupuje, pa i prodaje. Udomaćila se i fraza “rokovođenje pažnjom” (managing attention) ili “ekonomija pažnje!”. Problem nastaje kad se shvati da je količina pažnje koju ljudi imaju konstantna, njena količina se ne mijenja. Ono što se mijenja je količina informacija koja se nudi i koja je, naravno, nebrojeno puta povećana. Pažnja predstavlja ulaz u našu svijest. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić će u povodu godišnjice genocida u Srebrenici hladnokrvno slagati postavljajući pitanje “zašto se ne snimaju filmovi o Jasenovcu?” On je tom izjavom zgrabio pažnju, usmjerio je ka Jasenovcu, utjecao na svijest građana od kojih će mnogi iz tog pitanja izvući tezu o nepravdi prema Srbima. To što je snimljeno sedam filmova o Jasenovcu je podatak koji se izgubi i objaviće ga samo ono malo neovisnih medija koje Vučićev tim ne kontrolira.

Danski filozof Vincent F. Hendricks je na jednom predavanju pod naslovom “Ekonomija pažnje i lažne vijesti“ rekao:  “U XXI. stoljeću vrijednost ne predstavljaju mikročipovi, vjetrenjače ili solarni paneli, već pažnja čovječanstva.” Herbert Simon, američki profesor psihologije i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju je prije 50 godina (1971) prorekao što će postati najveće bogatstvo i najvrjedniji resurs u informacijskom dobu: “U svijetu bogatom informacijama, bogatstvo informacija znači nedostatak nečega drugog: oskudica onoga što informacije konzumiraju. Ono što informacije konzumiraju prilično je očito: one konzumiraju pažnju svojih primatelja.” Na tržištu informacija gdje vlada ekonomija pažnje drugorazredni sadržaji dobivaju mnogo pažnje, iako ne moraju nužno biti istiniti. Tako cvjeta tržište lažnih vijesti. Jedno istraživanje Reutersa je došlo do podatka da se 80% građana barem jednom srelo sa lažnim vijestima. Oko 51% građana Hrvatske danas izbjegava vijesti! Finska na listi povjerenja u medije zauzima prvo mjesto jer im 69% procenata Finaca vjeruje. Medijima vjeruje i 58% Danaca, 51%  Portugalaca, 50% u Nijemaca, 48% Crnogoraca,  38% Hrvata.

Već dugo pada povjerenje u medije, ljudi se dijele, društva polariziraju na one koji vjeruju i one koji provjeravaju. Nije slučajno da je u 2021-oj zabilježen 21 napad na novinare u Crnoj Gori, niti da petina građana BiH misli da novinare treba tući!

        Poglavar Rimokatoličke crkve, Papa Franjo, je prepoznavajući problem uređivačke politike medija, u svojoj poslanici prije par godina rekao:

„Najbolji protuotrov za neistine nisu strategije, već ljudi: ljudi koji nisu pohlepni, već spremni slušati, ljudi koji se trude sudjelovati u iskrenom dijalogu kako bi istina izašla na vidjelo; ljudi koje privlači dobrota i preuzimaju odgovornost za način na koji koriste jezik… Ako je odgovornost odgovor na širenje lažnih vijesti, onda je teška odgovornost na plećima onih čiji je posao davanje informacija, a to su novinari, zaštitnici vijesti. U današnjem svijetu njihov, u svakom smislu, nije samo posao; to je misija.”

Mnogi mediji zapadnog Balkana ne brinu brigu o tome. Najomiljenija karta koja služi političarima i medijima je ona etnička ili religijska. Nedavno je jedan portal u Hrvatskoj objavio slijedeći naslov: “Hrvatica uhapšena u Srbiji jer je vozila svoj Bently 180km-sat”! Kakve to veze ima što je vozačica Bentlija Hrvatica? Pa svaka policija na svijetu bi je zaustavila i kaznila”! Ali, vijest je ostala u našoj svijesti, pa i u svijesti autora ovog teksta. Jedan komentar u medijima u Srbiji, nakon debakla tamošnjih košarkaša u utakmici sa Belgijom je sjajno napisao, a zagrebački index.hr to prenio, slijedeće: “Hrvati su htjeli biti gori od nas. E pa rođaci, ne može!”

        Eto, što bi optimisti rekli – nada ipak umire poslednja! Pesimisti našeg tridesetogodšnjeg etničkog i medijskog ludila bi citirali Gibonnija koji ovako pjeva: “Lažna nada nikad se ne umori, sama se spasi. Umori se onaj koji nosi je, i ona na koju glasi!”