Femicid u S. Makedoniji i Crnoj Gori: Ženama potrebna veća podrška

PIŠU: Ognen Janeski i Teodora Đurnić

Ubistvo dvadestetsedmogodišnje Zumrite Nerde od strane njenog nevjenčanog supruga, treće je ubistvo žene u Crnoj Gori u posljednja četiri mjeseca i predstavlja crveni alarm za društvo.

Femicid često proizilazi kao posljedica porodičnog nasilja, a prema OEBS-ovoj studije o nasilju nad ženama objavljenoj 2019. godine, 80% ispitanih žene u Crnoj Gori koje su pretrpjele neke od najtežih slučajeva fizičkog i/ili seksualnog nasilja (od sadašnjeg partnera, bivšeg ili nepartnera), nisu kontaktirale policiju ili neku drugu službu.

Kako kaže psihološkinja, Adriana Pejaković, razlog za neprijavljivanje nasilja leži u kulturološkom kontekst u kojem i dalje živimo, tj. u patrijarhalnoj kulturi u kojoj je muškarac i dalje dominantan.

„Već vjekovima postoji neravnopravna raspodjela društvene moći između muškaraca i žena u kojima je žena gotovo svedena na svojinu-oca, brata, muža… Ona nema ista prava kao i muškarac, potlačena je i mnoge žene i ženski pokreti su se, kroz istoriju, borili da se status žena u društvu i porodici poboljša. Ipak i dalje živimo u društvu gdje muškarac ima veća prava, gdje se nasilje u porodici nekada opravdava, gdje žena mora „ da ćuti i trpi“, kazala je Pejakovićeva.

Ona kaže da je jedan od razloga zašto žene neprijavljuju nasilje i taj što nemaju podršku porodice i ostalih ljudi iz svog okruženjam, ili od njih dobijaju komentare poput „ćuti, može i gore“ ili „sama si izbarala“.

„Živimo u društvu gdje se nasilje i agresija normalizuju, a žrtve se okrivljuju za nasilje uz strašne predrasude „da su neke žene to zaslužile“, „ako je tuče zašto mu se vratila“, „jedan šamar nije nasilje“, „ne postoji silovanje u braku““, rekla je Pejakovićeva.

Situacija u Crnoj Gori alarmantna

Prema podacima Uprave policije, u Crnoj Gori su u toku 2020. godine od 1772 žrtava nasilja u porodici, 1066 žrtava bile su žene. Takođe, tokom 2020. u krivičnom djelu nasilje u porodici bilo je ukpuno 245 povratnika.

Kako Pejakovićeva kaže, žene čak do osam puta vrate nasilniku prije nego što zaista odluče da ga zauvjek napuste, navodeći i to da traumatske i nasilne odnose uopšte nije lako okončati.

„Žena koja se pobuni u braku će vjerovatno naići na osudu, često ona nema ni podršku u svojoj okolini, sistem zaštite i podrške institucija i pravosudni organi nerijetko reaguju sporo i kasno; same žrtve i njihova okolina ne poznaju psihologiju traume da bi znale da mnogi simptomi psihološke prirode koje doživljavaju u vidu: depresije, anksioznosti, niskog samopouzdanja itd. proističu iz patnje i godina zlostavljanja kojima su izložene – što im sve dodatno otežava odluku da napuste nasilnika i oslone se na svoje kapacitete“, kazala je ona.

Nasilje u porodici se često završi „pogubno“ za ženu, što potvrđuje činjenica da su tri ubijene žene u Crnoj Gori prije toga prijavile nasilje u porodici.

Direktorica Centra za ženska prava, Maja Raičević, navodi da je femicid krajnja i najteža posljedica rodno zasnovanog nasilja nad ženama i da njegovi uzroci, kao i uzoci svih oblika rodno zasnovanog nasilja, leže u nejednakosti i diskriminaciji.

„Kako femicidu obično prethodi nasilje ili prijetnje nasiljem, potrebno je da institucije svaku prijavu prime sa dužnom pažnjom i urade procjenu rizika po žrtvu, pa da u skladu sa tim preduzimaju mjere da se obezbijedi zaštita žrtava. To u velikoj mjeri može umanjiti rizik od femicida. Isto tako pasivnost i nepravovremena reakcija institucija mogu da povećaju rizik da se dogodi femicid“, navela je Raičevićeva.

Ona je trnutnu situaciju u Crnoj Gori kada je fimicid u pitanju opisala kao „alarmantnu“, te navela da institucije ne reaguju blagovremeno da zaštite žrtve, ne bave se dovoljno procjenom rizika i  prepuštaju žrtvama vođenje postupaka , iako je to kako kaže,  obaveza institucija po službenoj dužnosti.

„Iako su sva tri slučaja bila prijavljena nadležnim institucijama, izostao je njihov efikasan odgovor, desili su se ozbiljni propusti, žrtve i njihove  porodice i maloljetna djeca  su ostavljeni  bez ikakve zaštite . Ovi slučajevi su samo ogolili slab sistem zaštite žrtava na koji ukazujem već duže vrijeme“, kazala je ona.

U Sjevernoj Makedoniji za tri godine ubijene 22 žene

Sa druge strane, u Sjevernoj Makedoniji su prema podacima Državnog zavoda za statistiku i drugih institucija, u periodu od 2017. do 2020. ubijene 22 žene. Polovina ovih ubistava dogodilo u porodičnoj kući, dok se 25 odsto dogodilo u kući u kojoj je žrtva živjela sama, sa roditeljima ili drugim članovima porodice.

Projekta koordinatorka u makedonskoj nevladinoj organizaciji Mreža, Ana Avramoska Nuškova, istakla je to da je dom najnebezbjednije mjesto za žene žrtve porodičnog nasilja.

„To je posebno bilo evidentno tokom pandemije, kada su bile restrikcije i policijski čas, a žene koje su pretrpjele nasilje u porodici stalno su bile zatvorene sa nasilnicima. Pored toga, zabrinjavajuća je i činjenica da nijedna od 14 ubijenih žena u čije smo slučajeve imali uvid, nije prijavila nasilje koje su doživjele nadležnim institucijama“, kazala je Avramoska Nuškova.

I dok se u crnogorskom Krivičnom zakoniku (KZ) ne pominju posebno žene žrtve nasilja niti se prepoznaje pojam femicida, u Sjevernoj Makedoniji su trenutno u proceduri izmjene KZ, za koji je Skupština Republike Sjeverne Makedonije već pokrenula proceduru za usvajanje Nacrta zakona o izmjenama i dopunama KZ.

Ovu proceduru podržala je i predsjednica makedonske stranke DOM Maja Moračanin, koja je kazala da se zbog impelentacije Istanbulsku konvencije ratifikovane 2017. godine, sa njom moralo uskladiti 30 zakona u ovoj zemlji.

„Ove izmjene predviđaju upotrebu rodno osjetljivog jezika, uključivanje rodne perspektive u KZ, izmjene djela „seksualnog napada” i „silovanja”, definisanje psihičkog nasilja i inkriminisanje uhođenja i seksualnog uznemiravanja kao krivičnih djela. U vezi sa članom 123 (Ubistvo) dodaje se izraz „rodno zasnovano nasilje nad ženama“. Na javnoj raspravi o Krivičnom zakoniku, koja je održana na sjednici skupštinskog Odbora za jednake mogućnosti žena i muškaraca, organizacije civilnog društva su primijetile da nije dovoljno pravilno kvalifikovano i prepoznato krivično djelo „femicid“, odnosno ubistvo žene i predložio amandmansko unapređenje Nacrta zakona“, precizirala je ona.

Nepovjerenje u institucije

OEBS-ova studija pokazala je i to da žene u Crnoj Gori nemaju povjerenje u institucije poput policije po pitanju nasilja nad ženama, te da će pomoć tražiti samo u slučaju ozbiljnog fizičkog ili seksualnog nasilja. Sa druge strane i u Sjevernoj Mekodniji žene žrtve nasilja rijetko se odluče da to nasilje prijave.

Centar za ženska prava pruža podršku žrtvama rodno zasnovanog nasilja,  koje uključuju psihološku podršku, besplatnu pravnu pomoć i zastupanje pred sudom, kao i pratnju povjerljivog lica.

„U toku 2021. godine smo imali  252 korisnice, kojima  smo pružile 4460  usluga , što ukazuje na veliku  potrebu za ovom vrstom servisa , posebno u manjim mjestima. To  zahtijeva značajna sredstva koja smo mi do sada same pribavljale, bez ijednog centa pomoći od države. Potrebno je da država osigura finansiranje specijalizovanih servisa, u skladu sa pravno obavezujućom Istanbulskom konvencijom“, rekla je Raičevićeva.

Potrebna transformacija društva i institucija

Pomenuta OEBS-ova studija, pokazalo je da svaka četvrta žena u Crnoj Gori kaže da se ne osjeća dobro informisanom o tome što učiniti ako doživi nasilje, pri čemu se ta brojka povećava na 52% među ženama koje teško izlaze na kraj sa svojim prihodima.

Pejakovićeva istče da će žene tek kada se budu osjećale sigurno i podržano od strane sistema moći će da govore o nasilju i podstaknu i druge žene da se zauzmu za sebe.

„Ukoliko i dalje budemo živjeli u društvu gdje će i same institucije uopšteno i površno da se bave ovim problemom, gdje nećemo nikog pozivati na odgovornost kada se nasilje i tragedija desi bilo da je nasilnik ili odgovorna osoba sistema u pitanju kada nastane propust, gdje možemo samoj ženi reći „ šta joj ovo sve treba da napušta muža“ ali kada se femicid desi onda kažemo „divna je bila žena i majka“, do tada je teško očekivati neke značajne promjene“, navela je ona.

I makedonska advokatica Nataša Boškova kazala je da usvajanje Nacrta zakona o izmjenama i dopunama KZ u Sjevernoj Makedoniji neće mnogo poboljšati stanje ako ne dođe do suštinskih promjena.

„Ono što nam je potrebno je da se postojeći pravni okvir unaprijedi, usvoji i da se institucije senzibilišu. Potrebna nam je transformacija. Ne samo društvu, već i institucijama. Trebalo bi da shvate uzroke i posljedice rodno zasnovanog nasilja, odnosno da nesrazmjerno i češće pogađaju žene“, rekla je Boškova.

Pejakovićeva je apelovala i da „kao pojedinci-odgovorni članovi porodice, komšije ili članovi društva gdje se nasilje dešava, potrebno je da nasilje prijavimo, da napustimo govor mržnje i agresije, da se zalažemo za ravnopravnost i bolje društvo jer ipak, iako se čini da muška dominacija ima prednosti  za same muškarce ona šteti i muškarcima i ženama, jer jedino ako smo ravnopravni moći ćemo zaista da se razumijemo i volimo na pravi način“.

I u Crnoj Gori i u Sjevernoj Makedoniji institucije do sada nijesu na pravi način reagovale kada je riječ o žrtvama nasilja. Odavno se govori o tome da im je potrebna značajno veća podrška. Pristup takvim slučajevima mora biti specifičan, individualan, te da ženama pružiti adekvatnu pomoć kako ne bi završile u najfatalnijim statistikama femicida.

Ovaj tekst urađen je u okviru regionalnog programa “SNAŽNI – Mediji bez mržnje i dezinformacija”, koji je finansijski podržala Evropska unija. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i medija u kojem je objavljen i ne odražava nužno stavove EU.