Mediji u (ras)koraku s promjenama

PIŠE: Olivera Nikolić

Crnogorsko novinarstvo posljednjih deceniju dijeli sudbinu globalnih trendova. Iako na periferiji dešavanja, digitalna revolucija u potpunosti je promijenila način rada u redakcijama i navike publike i u Crnoj Gori.

Pandemija koronavirusa dodatno je ubrzala i pojačala već vidljive trendove prelaska i veće upotrebe digitalnih izvora vijesti, pa su to danas dominatno onlajn mediji i tehnološke platforme, pokazala je nedavna studija Rojtersovog Instituta za novinarstvo sa Univerziteta Oksford. Ti trendovi ne zaobilaze ni Crnu Goru, gdje se, međutim, I dalje najveći dio građana informiše putem televizije, 78%, ali za petamasu joj društvene mreže i onlajn mediji.

Uočljivo je da su za mlade, dakle buduće glasače, donosioce odluka, političare, građanske aktiviste tradicionalni mediji, radio televizija I novine napuštena medijska kategorija, što je signal za hitnu, osmišljenu reakciju da se pridobije mlađa publika.

Mladi ljudi manje vjeruju medijima, izbjegavaju i ne čitaju vijesti I izloženi su im usputno. Odrasli, s druge strane, češće traže vijestipoznatih, etabliranih, tradicionalnih medija.

Svi su podjednako zabrinuti zbog poplave dezinformacija i još više zbog toga što se nepouzdane vijesti od onih od kojih se očekuje više odgovornosti, političara, zvaničnika ili medija. Ljudi sve više vremena provode na društvenim mrežama, ali njihovo povjerenje u vijesti koje distribuiraju tehnološke platforme vijesti je nisko.Globalna kriza je povećala tendencije digitalne ekonomije u kojima su mediji radili više, ali su zarađivali manje nego ikad, dok su tehnološke platforme postale glavni informacioni prostor.

Na osnovu čega se građani/građanke opredjeljuju kome će ukazati povjerenje?
U tom koktelu novih navika, na žalost, istina više nije ta koja opredjeljuje čitaoce, gledaoce, slušaoce, kome će da povjere vrijeme I povjerenje. S pojavom interneta, novih medija, tehnoloških platformi, društvenih mreža kreiran je informacioni nered u kome je važna dopadljivost sadržaja i ono što potvrđuje naše ubjeđenje, a ne istina.
Stvorena je nova medijska ekonomija koja afirmiše emocionalni ili afektivni odnos prema svijetu, a ne saznajni. Tim neredom se bave ozbiljne institucije u svijetu.

Do prije deceniju, mediji su tradicionalno funkcionisali na osnovu profesionalnih pravila, etičkih normi i društvenog ugovora između profesije i društva da će se pridržavati određenih standarda. U osnovi je bilo povjerenje u medije. Mi živimo u informacionom haosu I povjerenje u medije je podriveno, a to znači da su mediji sve manje proizvođači znanja koji nam pomažu da se snađemo u zivotu. Sve manje su prostor za dijalog, a ne rijetko su prostor koji podstrekava društvene podjele služeći tako kao propagandni pogon različitim centarima moći.

To naročito dolazi do izražaja u vremenima društvenih kriza. Tada publika, prije poseže za medijima zbog identifikacije, potrebe pripadanja i potvrđivanja svojih uvjerenja, predrasuda, stereotipa, nego zbog informacije. To moćni politički akteri prepoznaju i iskorišćavaju pa su počeli da zloupotrebljavju i mobilišu osjećanja obespravljenosti ili neuvaženosti različitih djelova društva. Tako se, na primjer, sve češće obraćaju putem Tvitera i drugih društvenih mreža ne bi li obezbijedili svoju popularnost, a ne preko kritičkih medija gdje treba da podnose račune javnosti.

Sva istraživanja, ne samo ovdje u Crnoj Gori, nego i šire ukazuju da povjerenje u medije opada ili da građani imaju naglašeno negativan sud o medijima, da su mediji polarizovaniji nego ikada, da su javnosti I publike polarizovanije nego ikada i da se ljudi zatvaraju u grupe istomišljenika-u takozvane eho sobe. Veliko je pitanje gdje se građani I građanke danas srijeću, komuniciraju i vode dijalog?

Naraslo nezadovoljstvo u društvu i krize, poput aktuelne pandemijske, zahtijevaju od medija kao prostora javne komunikacije da to nezadovoljstvo artikulišu ,kanališu, da signaliziraju kada je javni interes ugrožen. Za tako nešto sigurno nijesu zainteresovane tehnološke kompanije koje, posebno tokom pandemije, za razliku od medija, ostvaruju enormne profite i ne dijele osjećaj besperspektivnosti. Naprotiv, njime manipulišu.

Ipak, koliko je god tehnologija promijenila način rada medija i navike publike, koliko god se novinarske norme povlače, redefinišu ili ponekada napuštaju, suština novinarstva je, i to je impresivno uprkos svim problemima, ostala ista, i ona je u funkciji vijesti-provjerene vijesti i njenog stavljanja u ispravni kontekst.

Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku  Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.