ISTORIJA PROVJERAVANJA VIJESTI: Prvi fact checkeri bile žene

Priredila: Vesna Zeković, novinarka

Podgorica, 1. novembra 2021. –  Provjera vijesti i informacija aktuelizovana je u periodu kada je njihovo širenje postalo svakodnevni problem u samim medijima, na društvenim mrežama i u cjelokupnom javnom mnjenju, a posljednji i najveći talas desio se u periodu pandemije COVID – 19, kada je u javnom prostoru registovana takozvana infodemija. Kao svojevrstan odgovor profesionalnih medija ali i naučnih organizacija, razvijen je veliki broj specijalizovanih centara koji se bave isključivo provjerom dezinformacija koje, kako su ukazali stručnjaci, vode do ostalih problema u društvu i zajednici. Kada je u pitanju novinarstvo, fact cheking  je u službi ostvarivanja dobrih praksi profesije, ali i dodatno poziva na odgovornost društvenih i političkih aktera i na iznošenje relevantnih i potkrepljujućih dokaza za izrečenu riječ u javnosti.

Ipak, mnogo prije nego što je postojao bilo koji zasebni posao „provjeravača činjenica“, prema pojedinim svjedočenjima, američki urednici i novinari s početka dvadesetog vijeka pazili su na greške prije nego se publikacija objavi.

Navodno je sve počelo u eri takozvanog žutog novinarstva, o čemu se govori u članku To Fix Fake News, Look at the Yellow Journalism :

„Žuto novinarstvo 1890-ih i tabloidno novinarstvo 1920-ih i 1930-ih stigmatizovali su štampu kao profitno motivisanog dobavljača jeftinih uzbuđenja i posrednih iskustava. Mnogim kritičarima izgledalo je kao da štampa koristi slobodu od propisa koju je uživala prema Prvom amandmanu da zaradi novac, umjesto da je koristi da ispuni svoju vitalnu ulogu nezavisnog izvora informacija u demokratiji. Komisija za slobodu štampe, kojom je predsjedavao Robert M. Hačins, objavila je 1947. izveštaj Slobodna i odgovorna štampa (Chicago: University of Chicago Press, 1947) u kojem se poziva na štampu da bude „društveno odgovorna”“.  

To znači da je profesionalizacija poslovanja počela da uključuje kodifikaciju etike a ideali tačnosti i nepristrasnosti počeli da budu važniji u profesiji.

Prema pisanju časopisa Tajm (Time), tokom prve dvije decenije 1900 -ih pojavile su se i organizacije koje su imale namjeru da izdanja učine preciznijim, poput „Biroa za tačnost i fer igru“ koji je pokrenuo Ralf Pulicer, sin Džozefa Pulicera, zajedno sa Isakom Vajtom.

„Biro“ je, kako se navodi, bio usredsređen na žalbe i potragu „da ispravi nemar i da iskorijeni „laži i lažove“.  Navodno bi pratili ko pravi greške, kako bi uhvatili ponovljene prestupnike. 

Smatra se da je Tajm vjerovatno prvi časopis koji je počeo da zapošljava ljude posebno radi provjere tačnosti članaka prije objavljivanja možda se i najranije objavljena upotreba izraza „proveravač činjenica“ može naći baš u oglasu za Time u izdanju iz 1938. godine, gde se pominje proširenje „njegovih istraživača i provjeravača činjenica sa deset na dvadeset dva“.

Zanimljivo i važno je pomenuti da je u početku to bio posao samo za žene. Vjeruje se da je Nensi Ford jedna od prvih fact checkera- istraživačica časopisa Tajm (Time). Njen posao bio je da obilježava zanimljive članke iz novina za pisce časopisa, ali se ubrzo zadatak proširio na provjeru osnovnih datuma, imena i činjenica u gotovim člancima časopisa.

U vremenu kasnije i sada, predmet pažnje javnosti je malo drugačija vrsta provjere činjenica. Čak se može se kazati da su članci i web stranice stvorili poseban žanr posvećen samo analizi tačnosti izjava političara i javnih ličnosti.

Moderna provjera političkih činjenica ima svoje korijene u osamdesetim godinama prošlog vijeka u SAD kao reakcija na izuzetno agresivne političke kampanje, piše u tekstu koji se poziva na izvore Amazeen – a i Graves i Cherubini, 2016.

Naime, napadački oglasi bili  su dio agresivne političke kampanje koje je tadašnji predsjednički kandidat Ronald Regan koristio u političkoj utakmici, i u konačnom osvojio izbore. Iako su u to vrijeme mas-mediji postajali snažno oružje za sprovođenje kampanje, postoje tvrdnje da su medijske redakcije otpočele analizu političkih oglasa. Novinari su nakon izbora smatrali da nisu uradili najbolji posao u izvještavanju o političkoj trci, jer su sumnjive tvrdnje uglavnom ostavljali bez reagovanja.  

Dalja istorija izvještavanja doprinijela je osjećaju da je provjera činjenica neophodna, a pojavom interneta, kritičan sadržaj i političke laži proširile su se globalno.

Internet jeste proširio problem, ali u borbi protiv lažnih vijesti ne smijemo da ih tretiramo kao stvorenje interneta ili kao problem za sebe, upozorava JDaily :

„Lažne vesti su dio većeg problema „klik novinarstva“: mediji koji se fokusiraju na dobijanje klikova na mreži ili na „klikanje“ sa našom unaprijed zamišljenom pristrasnošću“.

Današnje djelovanje fact checkera prepoznato je u 102 zemlje u svijetu, aktivno je preko 300 fact check projekata, pokazuje izvještaj Dukes Reporters Lab. U izještaju se takođe navodi da je pandemija koronavirusa usporla pokretanje novih projekata. Svega 19 je pokrenuto u posljednjih godinu dana, dok je u godini prije zabilježeno 63.

Prema indeksu medijske pismenosti za 2018. godinu koji objavljuje Institut za otvoreno društvo (Open Society Institute), balkanske zemlje su, zbog niske stope medijske pismenosti, slobode medija i političkog uticaja na medije, najpodložnije lažnim vijestima. Napredak nije zabilježen ni u izvještaju iz 2021., prema kojem su zemlje Zapadnog Balkana među posljednjima na ljestvici kada je u pitanju medijska pismenost.

Zbog istih tih razloga i dijelom političke nestabilnosti, fact checkeri u jugoistočnoj Evropi i Balkanu ne djeluju u okviru medijskih kuća kao što je to slučaj u demokratski uređenim zemljama sa visokim stepenom sloboda i vladavine prava, već kao nezavisne organizacije, osnovane od strane nezavisnih novinara, stručnjaka, nevladinih organizacija ili civilnog sektora.

Jedan od primjera koliko ozbiljna organizacija može biti je PolitiFact, portal za provjeru vijesti i činjenica koji je 2007. godine osnovan u Americi. Na portalu se mogu pronaći analize i provjere sadržaja iz mnogih država Amerike, sa društvenih mreža Instagrama, Fejsbuka, Tvitera, članaka u medijima, a čak postoji i odjeljak koji analizira sadržaj koji su izrekle istaknute ličnosti u javnom prostoru, poput Baraka Obame, Donalda Trampa, Džoe Bajdena, Nensi Pelosi, i tako dalje.

Osim ove, neke od vodećih organizacija su Fact Check, Washington Post Fact Checker, Snopes, Pundit Fact, Media Matters, i tako dalje.

O obimu posla fact heckera govori podatak iz  istraživanja Washington Posta da je bivši američki predsjednik Donald Tramp u javnost iznio više od 30.000 obmanjujućih tvrdnji u periodu od četiri godine, što je u prosjeku od prilike 21 pogrešna informacija iznijeta u toku jednog dana.

Osim regionalnih fact check organizacija poput BIRN-a i KRIK-a koje u Crnoj Gori sprovode projekte za provjeru činjenica, time se bave Digitalni forenzički centar i Raskrinkavanje.me.  

Većina organizacija ima svoje standarde i načela kojima teže fact checkeri, a neke od univezalnih vrijednosti su nepristrasnost i pravednost u radu i provjeravanje svake izjave na isti način, transparentnost izvora i njegovo isticanje, transparentni prikaz metodologije rada, organizacije i finansiranja, otvorene ispravke i ažuriranje objavljenih tekstova i sadržaja najnovijim saznanjima.