Roditeljski izazov 21. vijeka: Kako da dijete zavoli knjigu
PIŠE: Anela Hakalović, komparativistkinja i blogerica
Današnje generacije djece, mnogo više nego one prethodne, suočavaju se s potrebom kritičke reinterpretacije stvarnosti i izgradnjom ličnih kapaciteta za filtriranje sadržaja koji ih okružuju. Dinamika razvoja školskih planova i programa odavno ne prati dinamiku razvoja medija i medijskih sadržaja.
Informacije koje konzumiramo putem savremenih medija imaju kratak rok trajanja, a njihov sadržaj je predviđen za jednokratnu upotrebu. Kao što živimo u svijetu brze hrane i brze mode, živimo i u vremenu i svijetu brzih informacija i brzih medija. Različita naučna istraživanja pokazuju da današnji čovjek ima mnogo slabiju mogućnost zadržavanja pažnje i fokusa nego što su to imali pripadnici prethodnih generacija.
Nepouzdanost izvora medijskih sadržaja, smanjenje udjela javnih servisa u produkciji medijskog programa, manipulativne strategije oglašivača i novih medija u obliku kreiranja različitih algoritama, nemogućnost školskih programa da prate razvoj novih medija i društvenih mreža, niska stopa opšte medijske pismenosti, dovode do pitanja i potrebe kreiranja odbranbenih strategija spram spomenutih tendencija, kao i potrebe za razvijanjem snažnijeg kritičkog pristupa stvarnosti.
Ovaj izazov se posebno usložnjava kada se u njega uključi pitanje novih generacija i njihove budućnosti. Radi se o generacijama čije se djetinjstvo, kada je u pitanju odnos spram forme i sadržaja medija, radikalno razlikuje u odnosu na djetinjstvo njihovih roditelja od prije otprilike trideset godina.
Bez obzira na nove okolnosti, pitanje sa kojim se danas susrećemo je zapravo vrlo tradicionalno: kako razvijati kritičko mišljenje kod djece, povećati njihove interpretacijske i recepcijske kompetencije?
S obzirom na to da živimo u svijetu koji je radikalno vizualiziran i koji pati od preopterećenosti slikom, što je posebno vidljivo u tome što mladi preferiraju medije i društvene mreže koje se fokusirane na video (TikTok) ili sliku (Instagram) u odnosu na medije i mreže koji kao sredstvo komunikacije koriste prvenstveno tekst, izazov za roditelje, ali i sve one profesionalce koji rade sa djecom, pojavljuje se u potrebi uspostavljanja balansa između zahtjeva vizualizirane i digitalizirane stvarnosti s jedne strane i nužnosti razvijanja čitateljskih kompetencija kod djece s druge strane.
Opće je mišljenje da obrazovanje djece, pa i razvoj njihovih čitateljskih kompetencija, počinje s njihovim polaskom u školu. Međutim, predvještine i vještine koje omogućavaju uspješno obrazovanje, djeca usvajaju od samog rođenja. Mnoga istraživanja pokazuju da su čitanje, sposobnost kritičkog čitanja i razumijevanja izuzetno značajni i povezani za akademskim uspjehom, socijalizacijom i mentalnim zdravljem, ali i s medijskom pismenošću.
Čitanje razvija memoriju, doprinosi razvoju logičkog i analitičkog mišljenja, razvija empatiju i motiviše djecu da uče o drugim i drugačijim kulturama. Čitanjem djeca lakše usvajaju jezik, njegove osobine i strukturu, povećavaju vokabular, a sve ovo im pomaže boljem izražavanju i artikuliranju vlastitih misli i emocija.
Čitanje knjiga od najranijeg uzrasta pomaže djeci da razviju sposobnost poliperspektivnog razmišljanja, da se stave u poziciju druge osobe, te da određenu situaciju promatraju iz više različitih uglova. Za razvoj kritičkog mišljenja od izuzetnog je značaja takozvano dijaloško čitanje. Radi se o interaktivnom čitanju u kojem sudjeluju dijete i roditelj (ili neka druga odrasla osoba), a koje podrazumijeva da dijete postavlja i od
govara na pitanja vezana za knjigu ili priču, predviđa tok priče, samo prepričava priču, uočava logiku narativnog toka i uzročno – posljedičnih odnosa u priči ili knjizi.
Osnovna razlika između čitanja i gledanja sadržaja je u tome što vizualni sadržaji pasiviziraju recipijente, a s obzirom na to da su intenzivniji, nadražuju više čula i ne pretpostavljaju dijalogičnost. Čitanje je aktivan proces koji uključuje niz misaonih procesa. Za razliku od gledanja, tokom čitanja mi učestvujemo u procesu proizvodnje značenja.
Osnova za čitateljsku pismenost (iz koje djeca iz zemalja regiona posljednjih godina pokazuju izuzetno loše rezultate na relevantnim svjetskim testiranjima kao što je npr. PISA – The Programme for International Student Assessment) stvara se u prvim godina života i usko je vezana s vještinama djeteta da kritički valorizuje sadržaje koje konzumira, a posebno medijske.
U većini zemalja (bar kada govorimo o zemljama regije), bez obzira na naučni konsenzus o značaju čitanja u prvim godinama života, ne postoji sistematski pristup temi značaja čitanja djeci u prvim godinama života.
Odgovornost za razvoj rane čitateljske pismenosti i razvoj kritičkog mišljenja kod djece prepuštena je uglavnom roditeljima, koji sami često nemaju kompetencije za kritičku reviziju sadržaja koje konzumiraju. Osim navedenog, savremeni način života, dominacija vizuelnih medija i sadržaja, generalna društvena marginalizacija teme čitanja u ranom uzrastu, usložnjavaju ovu problematiku.
Osnova kritičkog razmišljanja, čitateljske, ali i medijske pismenosti, tiče se sposobnosti postavljanja pitanja. S obzirom na ulogu roditelja kao posrednika između sadržaja i djeteta, od izuzetnog je značaja da roditelji spoznaju načine na koje mogu pomoći djeci da stvore odbrambene mehanizme spram izazova novih medija. Zajedničko čitanje, ali i gledanje sadržaja, uz motivisanje djeteta da postavlja pitanja, prvi su korak ka razvoju kritičkog mišljenja kod djeteta. Iako nam izgleda prirodno da znamo čitati i gledati, potrebno je osvijestiti činjenicu da je potrebno učiti kako čitati i kako gledati.