RTCG NA METI POLITIČARA: Psovkom na Javni servis
Podgorica, 22.jula 2021. – Nije neobično da između novinara i političara ne vladaju odnosi uvažavanja i povjerenja – takav je posao i jednih i drugih – ali je zaista rijetkost na javnom mjestu, pa makar to bila i kafana ili pijaca, čuti i djelić onoga što su crnogorski političari, a potom i njihovi anonimni sljedbenici sa društvenih mreža, u stanju da kažu o Radio televiziji Crne Gore. Odnosno o Javnom servisu i zaposlenima u toj kući. Ne birajući ni vrijeme ni mjesto: na javnim skupovima, konferencijama za medije, medijskim gostovanjima pa i u parlamentu.
Dijelom, to je posljedica činjenice da političari ne razumiju ulogu medija. Ili nijesu spremni da je prihvate takvu kakva jeste. A dijelom stanja duha u crnogorskom društvu u čijem kreiranju su saučestvovali i političari i mediji.
Predsjednik Vlade Zdravko Kivokapić, na svom prvom premijerskom satu u Skupštini Crne Gore, ugrabio je priliku da se požali, ili pohvali: „Ja sam jedini premijer koji nije mogao da gostuje (na RTCG – prim. autora) kada on hoće. Ali neka, to je mjera ovoga trenutka, to je mjera demokratije…“. Prethodno je Krivokapić, poput još nekih predstavnika vladajuće većine u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, zatražio: „Javni servis Crne Gore što prije vratiti građanima koji je i plaćaju.” Ali, o tom zahtjevu nešto kasnije.
Zanimljivo, slično je na Javni servis gledao i njegov prethodnik, bivši premijer Duško Marković. Makar u onom dijelu svog mandata kada RTCG nijesu bili pod punom kontrolom tadašnjih vlasti i vladajuće DPS. Tako je ostalo zabilježeno da je Marković svoj prvi „premijerski“ intervju Javnom servisu dao tek u drugoj godini mandata, u martu 2018, nakon što je razrješenjem vlastima nelojalnih članova Savjeta Javnog servisa, DPS započeo proces ponovnog preuzimanja kontrole nad RTCG.
„To me ne zanima“, odgovorio je Marković na pitanje o smjeni i postavljenju novih članova Savjeta. Potom je, da citiramo medije koji su prenosili djelova razgovora, „desetak minuta komentarisao priloge centralnog dnevnika sa čijim sadržajem nije bio zadovoljan, posebno kada je riječ o tretmanu Vlade“. Marković je svojim domaćinima spočitao: „Vi vrlo često zvanične države dužnosti predsjednika Vlade marginalizujete u vašim informativnim emisijama”. Da bi potom posebno zamjerio to što se njegove izjave i aktivnosti plasiraju uz reakcije i komentare tzv. druge strane: „…U tom izvještaju o mom nastupu istovremeno ste pravili prilog sa opozicionim liderima…“.
Zamjerke na tadašnji rad Javnog servisa imao je i aktuelni predsjednik države Milo Đukanović. Ali ih on nije iznosio lično, već su to u njegovo ime radile PR službe DPS u kojoj je Đukanović, takođe, predsjednik. Tako su partijski glasnogovornici pravdali njegovo odsustvo sa debate upriličine na RTCG tokom kampanje za izbor predsjednika Crne Gore (gosti su bili svi kandidati izuzev Đukanovića): „Ovako neprofesionalno i propagandno napravljena emisija, samo je potvrdila da je odluka izbornog štaba našeg kandidata bila više nego ispravna…, a da ostalim kandidatima ostavi dovoljno prostora da se besmislenim kritikama, uvredama i neistinama neometano, međusobno dopunjavaju“.
Ista škola. Da ne idemo predaleko u prošlost. Pošto je stanje danas, čini se, gore neko ikada prije.
Za razliku od svojih koalicionih partnera, premijer Krivokapić je svoje nezadovoljstvo radom RTCG saopštavao bez psovki i uvreda, čak i onda kada su iz njegovog tima, u vrijeme dok je još bio mandatar, pozivali zaposlene u Javnom servisu „da reaguje i osude koleginicu“ Dušku Pejović zbog, po njihovom sudu (ne dijelimo ga, ako stav nekoga ko tri decenije živi od onoga što napiše u domaćim i stranim medijima ima neku težinu) „kršenja novinarske etike s ciljem raspirivanja vjerske i nacionalne mržnje“. Isti su se, mnogo tiše, pokušali ograditi od krajnje neprimjerene hajke koja je potom povedena protiv koleginice Pejović na društvenuim mrežama, u ovdašnjim medijima pod patronatom dijela vladajuće koalicije i na stranicama tabloida iz Srbije.
Zato je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, od septembra do danas, „oslikao“ RTCG čitavim spektrom teških kvakifikacija i uvreda. Od ocjene da RTCG nije Javni servis već „odvratna propagandistička kuća i aparat DPS u kome je situacija kataklizmična“, do stava „ja se stidim RTCG, to je medij koji polarizuje, elektriše atmosferu, gura ljude u sukobe…“.
Dio izrečenog Abazović je saopštio gostujući u Javnom srvisu, a dio u parlamentu. Svoje obraćanje Skupštini, tema je bila vladina borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, potpredsjednik Vlade završio je riječima: „Ljudi (novinari RTCG – prim. autora) 200 dana stvaraju situaciju kao da će da počne rat. To je suprotna uloga Javnog servisa. I nečim što bi se, makar po stilu, moglo svrstati u kletve: „Ako Skupština nema snage da promijeni Savjet (RTCG), ne bilo je“.
Abazović je potom pokušao da ublaži izrečeno: „Ovo je moje lično mišljenje kao građanina i političara na koje imam pravo“. Ipak, ako ostavimo po strani da je svako mišljenje lično, ili bi makar to trebalo da bude, dio o pravu građanina i političara (na vlasti) da psuje i kune mogao bi biti predmet ozbiljne debate. Od kućnog vaspitanja do zloupotrebe moći. Možda baš na Javnom servisu.
Da problem bude veći, Abazovićevo izlaganje se sasvim uklopilo u stavove dijela poslanika vladajuće većine. Tako smo od njih čuli da je RTCG „jazbina u vezi s mafijaškim strukturama“ u kojoj se „primala nadoknada srazmjerno mržnji koju je sijala“ (poslanik Demokrata Boris Bogdanović). Da je Javni servis „brutalni medij, koji raspiruje mržnju, a da su novinari u toj medijskoj kući uglavnom poltroni. Tamo ima profesionalaca, ali su oni marginalizovani. Sve što se dešavalo oko Javnog servisa je zastiđe…“ (Poslanica Pokreta za promjene Branka Bošnjak).
“Dovoljno je i kratko (jer je duže gledanje opasno po zdravlje) pogledati pojedine emisije i intervjue emitovane samo poslednjih dana, pa se uvjeriti da je taj medij, koji plaćaju svi građani, među njima i Srbi, i konačno na dnu, i da je ovo što sad radi čisto provociranje većine naroda…“, pojašnjavao je poslanik DF Jovan Vučurović, inače predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska i manjinska prava, ulogu Javnog servisa. Dok je poslanica SNP-a Milosava Paunović zaposlene u RTCG nazvala štetočinama društva „zato što ste učinili sve da stvorite razdor i mržnju u našoj multietičkoj i multikulturalnoj sredini“.
Ovo su samo kraći izvodi iz debate koja nije od juče, a koja je od Javnog servisa i njegovih zaposlenih napravila „legitimnu metu“ po kojoj svako, kad god mu se prohtije, može da pljune ili udari iz sve snage. Bez bojazni da će to naići na ozbiljniju osudu javnosti.
Par NVO i medijskih udruženja, ne sva i ne uvijek, napišu saopštenje. Privatni mediji to (ne)objave i – kraj priče. Tek u ekstremnim situacijama, poput verbalnih i fizičkih napada na radnom mjestu koje su doživjeli Ivana Šebek i Nebojša Šofranac ili harange, ozbiljnih prijetnji nasiljem i medijskog „toplog zeca“ kroz koji su znani i neznani propustili Dušku Pejović i autorke dokumentarca o Amfilohiju Radoviću Tanju Šuković i Snežanu Rakonjac, oglasi se i po koji političar. Uz obavezno ALI koje prate pouke o novinarskoj profesiji. Odnosno, zanatu. Po principu kako mali Perica zamišlja posao o kome, uglavnom, nema pojma.
Postaviti pitanje: da li su Javni servis i njegovi novinari zavrijedili takav tretman, bilo bi isto kao raspravljati na temu jesu li nekadašnji informbirovci zaslužili Goli otok. Nepristojno, dakle. Novinari RTVG nijesu dužni da radeći svoj posao – dobro ili loše – trpe sve ono što su ovdašnji političari spremni da im kažu. Uostalom, sjetimo se kako se vladajuća većina razgoropadila kada im je aktuelni premijer uputio jednu uvrjedljivu polurečenicu.
Druga je stvar to koliko je Javni servis zaslužan za kreiranje društvene atmosfere u kojoj je sasvim „prirodno“ debatu i argumente zamijeniti psovkama i ličnim uvredama. Nije u pitanju aktuelna uređivačka politika. Znamo i za bolju i za goru. Govorimo o javnom govoru Javnog servisa. Kada aktuelni menadžment polemiše sa predsjednikom Skupštine, i u toj polemici kaže: “Umjesto da polemišemo s Vašim nižerazrednim činovnicima pres službe, koje nam poturate, Vama ćemo postaviti nekoliko pitanja…“, onda oni drugima daju pravo da sa njima i njihovim saradnicima komuniciraju na sličan način. Nižerazredno.
Isti je slučaj sa situacijom kada u udarnom terminu RTCG čujemo novinarku koja svom sagovorniku postavlja pitanje–uvredu za, možda nije najbitnije, nama prijateljsku zemlju: „da li je moguće da jedna tako velika zemlja pošalje u Crnu Goru takvu ambasadorku?” (odgovora se niko ne sjeća). Uzaludni su, onda, sati i dani kvalitetnog programa – istraživačkog (Mehanizam), dokumentarnog ili sportskog. Neko će već pitati: da li je moguće da jedna tako velika televizija…
A ni to nije najgore. „Vi koji ste stali iza ovog srama i neodgovornosti – vi ste saučesnici srama i stida i najnižeg pada novinarske profesije! Jednom, kada dođu časna vremena, moraćete da objasnite ko, zašto i za čiji interes? Jednom ćete časti gledati u oči i pogled izdržati nećete od sramote! Bestijalnost uvijek završi u sramoti! Znamo se, bestijalci!” Ovako je doskorašnja novinarka Javnog servisa, a sjutra možda i urednica na istom mjestu, na svom fejsbuk profilu – dakle, u javnom prostoru – početkom prošle godine komentarisala rad svojih koleginica.
Istu emisiju, na istom mjestu (fejsbuk), drugi kolega opisuje kao „nedjelo“, „zastiđe i profesionalnu sramotu“, „nevješto sakrivenu naručenu kreaturu od nazovi emisije“, „novinarsku pornografiju bez presedana“.Citati su preuzeti iz medija koji su, koliko sjutra, prenijeli ove „stručne osvrte“.
Disciplinski postupak protiv „kritičara“ je prekinut zbog zastare. Iako u ovoj pornografiji, da parafraziram „kolegu“, gotovo bez izuzetka, možete pronaći sve najsramotnije uvrede koje su političari u minulih 365 dana izrekli na račun RTCG i ljudi u njoj. Samo što nijesu navodili izvore. Zato su crnogorski mediji skupa sa Javnim servisom, čast izuzecima, poprilično zaslužni za način na koji se u Crnoj Gori govori o novinarstvu i novinarima.
Rješenje, svakako, nije u proklamovanoj ideji da se Javni servis „vrati onima koji ga plaćaju“, kao što to ovih dana prizivaju zvaničnici vlasti. Da ne bude zabune, isto su radili i njihovi prethodnici. Samo sa manje buke. Jer to znači da političari, samozvani „predstavnici naroda“, uređuju državnu televiziju. Po istom principu po kome već uređuju, ili pokušavaju uređivati, privatne i lokalne medije. A zadatak Javnog servisa nije da služi vlastima, uljepšavajući njihova djela a marginalizujući nedjela, već da informiše, obrazuje, jača zajedništvo, podstiče i afirmiše vrijednosti građanskog društva… Sve to je detaljno zapisano u članu 9 (Obaveze i odgovornost RTCG – usluge od javnog interesa) Zakona o nacionalnom javnom emiteru RTCG koji je usvojen u julu prošle godine. Valja pročitati. Pa onda i mijenjati ako može bolje. Bez teških riječi.
Ideja o „vraćanu Javnog servisa“ sporna je iz još jednog ugla. Krajem maja publikovani su rezultati istraživanja koje je za potrebe Instituta za medije CG radila agencija Ipsos. Prema tom istraživanju, 48 odsto ispitanika smatra da im Javni servis pruža tačnu, potpunu i uravnoteženu informaciju. A 48 odsto misli suprotno. RTCG se finansira novcem i jednih i drugih. Što očito govori kako prosta zamjena „naših„ i „njihovih“ neće rješiti probleme. Koji su evidentni. Ali kletve tu ne pomažu.
Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Evropske unije i Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.