Ažuriranje života na društvenim mrežama: Sliku svoju čuvam

Piše: Katarina Bulajić, rediteljka

Svjedoci smo formiranja profila sa slikama djece od njihovog rođenja. Van okvira ličnog utiska o takvoj pojavi, suštinsko pitanje je kako će jedno takvo dijete u budućnosti prihvati izgrađenu online sliku o sebi. Da li je činjenicom postojanja u virtuelnom svijetu, mimo njegovog znanja i saglasnosti, ograničena sloboda, a možda i narušena njegova ličnost?

Moje prve asocijacije na pomen „društvenih mreža“ su djetinjstvo i odrastanje. Konstantno upoređujem svoje sa iskustvom današnjih i budućih generacija. To su, pretpostavljam, radili i moji roditelji. Prirodno je da dolazi do promjena i to, kada govorimo o generacijskim promjenama, u kontekstu kretanja na bolje, napretka. Međutim, u kojim sve smjerovima napredujemo i kako se to uzajamno odvija?

Život je danas, praktičniji u mnogim stvarima, ali da li je i kvalitetniji? Da li sebi polako oduzimamo suštinski smisao življenja? Možemo li reći da smo nešto „doživjeli“ ako smo osjetili dio atmosfere ili nešto vidjeli na fotografiji ili dok je događaj trajao isti snimali telefonom? Da li svaki trenutak mora da se iskoristi, prenese, podijeli, potroši odmah? Da li je ekskluzivno nešto što je važno, kvalitetno i tačno ili prvo objavljeno? Da li je selekcija puko slaganje podataka ili razlikovanje informacije od dezinformacija, važnog od nevažnog?

To su neka od mnogih pitanja koja konstantno i brzo razvijanje društvenih mreža donose odraslima, a mlade nepripremljene stavlja pred vrata kompleksnog, online svijeta koji je više skoro nemoguće odvojiti od oflajn ili svakodnevnog života.

Dosada, iščekivanje, osluškivanje, proces, samospoznaja, ljubav, uspomene, emocije, nedostajanje, razočarenje, intima, identitet, itd. U kom obliku djeca danas proživljavaju ta stanja i uspijevaju li uopšte da konstatuju jedan životni, prihvatljiv i prirodan trenutak pun izazova – dosadu. Ona dosada, kao nekad između 15-17h, kad svi moraju da idu kući, pa te to natjera da nešto smišljaš, razmišljaš, upoznaješ sebe, svoje mogućnosti i razvijaš maštu. Danas bi tih dva sata moglo da se preživi tako što se okači fotografija sebe (selfi) napiše #metime (vrijeme za mene, posvetio/la sam se sebi) i da uslijedi brojanje lajkova, komentara i poruka. Tim potezom prevazilazi se dosada na pet minuta, emotivne potrebe se nahrane još brže, a procesa razmišljanja, smišljanja, samospoznaje osim pravljenja fotografije gotovo i da nema.

Dolazim iz svijeta filmske industrije i radila sam na brojnim fiktivnim i stvarnim pričama. To podrazumijeva rad ili sa glumcima koji tumače neki lik ili sa stvarnim osobama koji sa gledaocima dijele dio svog života/intime. Uglavnom, kada govorimo o igranom filmu, podrazumijeva se kreiranje života. Voljela bih da mladi ljudi imaju mogućnost da prođu barem jednom kroz taj proces i, vjerujem, da bi im mnoge stvari bile jasnije. Konkretno, što se tiče „fotografije“, što jeste jedno od osnovnih njihovih/naših sredstava komunikacije danas, a u filmu nekad sredstvo iluzije, a nekad informacije. Ova vrsta iskustva bi im bila značajna i sa aspekta činjenice da je upravo film u dobroj mjeri „pogurao“ ovakav način sagledavanja života kod mladih.

S tim u vezi, na igranom filmu svaki perfektni kadar koji vidimo plod je rada velikog broja ljudi uz mnogo utrošenog vremena, planiranja, ponavljanja i postavljanja elemenata da bi sve izgledalo što prijemčljivije i realističnije. Ljudi koji su po profesiji glumci u tom trenutku postaju neko drugi -filmski lik i uklapaju se u taj konstruisani svijet (scenu).

Ovo liči na nešto? Instagram? Tik Tok?

Ali ogromna razlika je u tome što svi mi poslije toga idemo kući i nastavljamo svoje živote. Najbitnije stvari iz našeg života i nakon toga ostaju u naša „četiri zida“.

U dokumentarnom filmu, kada radimo sa stvarnim likovima koji iznose dio svog života, najbitnije je očuvati i poštovati informaciju, djelić nečijeg života koji imamo priliku da čujemo i podijelimo sa ostalima. Ne treba tako postupati samo kad je u pitanju neka „važna“ ličnost, zanimljivog životnog iskustva već svako od nas treba da cijeni svaku informaciju vezanu za sopstveni život jer je to vrijedno i ne bi trebalo da bude sredstvo svakodnevne komunikacije.

Uvjerena sam da u ovu vrstu rizika niko ne ulazi s punom sviješću o njemu i tome koliko na ovaj način, iz najbolje namjere, može da naškodi drugome, najčešće svom djetetu. Upravo je ovo momenat koji poput crvenog alarma podsjeća da se ovakva vrsta rizika mora predočiti na vrijeme kako bi stihijsko objavljivanje i ažuriranje života na društvenim mrežama poprimilo smislenije i kontrolisane okvire.

Ono što važi za sve generacije, koje su rođene u periodu većih ili manjih tehnoloških mogućnosti jeste čuvanje svog identiteta koji podrazumijeva elementarno čuvanje ličnih podataka, do fotografija privatnog života koje na mrežama ostaju zauvijek i može im se pripisivati različito značenje i konteksti.

Ono što jeste bitno i moguće osvijestiti kod mladih generacija je moć selekcije da ako već djeluju na društvenim mrežama budu svjesni mogućih posljedica. Rasprostranjeni i nesistematizovani svjet medija i društvenih mreža se može savladiti kroz sistematizovanu strukturu kakav je i predmet medijska pismenost. Po uzoru na ostale predmete, npr. u hemiji koju smo svi učili, neko je raspoložen da eksperimentiše, a neko i nije ali smo bili u prilici da se upoznamo s mogućnostima na tom planu i da se u skladu s tim opredijelimo šta nam je činiti. Medijska pismenost bi upravo trebalo da nam pruži objektivnu sliku mogućnosti, ali i izazova; prednosti ali i mana i zamki u koje se lako može zapasti u sferi koja je odavno postala integralni dio našeg života, htjeli mi to da priznamo ili ne.

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici I Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.