PRIKAZ FILMA ZNOJ (SWEAT): Cijena monetizacije života na društvenim mrežama

Filmovi su medijske poruke, čija analiza i dekonstrukcija bi mogli biti dio časova medijsko-informacione pismenosti. Zanimljivim nam se učinio film „Znoj“ koji portretiše život influenserke. Prikaz filma za Institit za medije napisala je rediteljka Katarina Bulajić.

,,Izbrisala bih profil na Instagramu jer nikome ne bih ni nedostajala. To znam. Samo jedan klik i sve bi nestalo. Tek tako.”

„Znoj“ (Sweat) je poljsko-švedski film reditelja i scenariste Magnus von Horn-a. Film predstavlja isječak iz života i portret fitnes influenserke na Instagramu Silvije Zajac (Magdalena Kolesnik).

Kroz tri burna dana preplitanja Silvijinog offline i online života, autor nam daje uvid u psihološki profil influenserke, njenih pratilaca, a samim tim i cijele jedne grupacije koja postaje sve brojnija i uticajnija u društvu.  

Film počinje i završava na istovjetan način, Silvijinim energičnim, motivacionim treningom gdje je pored njenog savršenog izgleda i forme u fokusu osmijeh koji ne skida sa lica sve do trenutka dok ne završi s treningom i odloži mobilni telefon. U trenucima kad nije okružena pratiocima i ne snima se, uviđamo da je njen suštinski problem usamljenost i pored 600 000 pratilaca na Instagramu. Iako je okružena obožavateljima i dalje traga za iskrenom ljubavlju, fizičkim odnosom i intimom. 

Njen problem gradira do javnog plakanja i isticanja sopstvene ranjivosti na nacionalnoj televiziji što je neprihvatljivo u iskonstruisanom  svijetu kojem pripada. Do te katarze, kroz ovu priču, dolazi preko znoja, suza i krvi na njenom licu u trenucima kad se ne snima za društvene mreže već očajnički pokušava da bude dio stvarnog društva.

Dalo bi se zaključiti da tema i problem glavnog lika, ovako ogoljeni, djeluju banalno i već viđeno. Međutim, ono što ovu filmsku priču izdvaja jeste autorski pristup i perspektiva sagledavanja i predstavljanja problema. Izbjegavajući kliše prikazivanja Instagram influenserke kao plitke osobe, koja iz dosade kreira objave, autor se skoncentrisao na emotivnu i empatičnu stranu svog zbunjenog i ogoljenog lika. 

Silvija, kako se čini, pronicljivo manipuliše sopstvenom slikom na društvenim mrežama. Istrajna je i disciplinovana mlada osoba koja uloženim trudom i znanjem samu sebe izdržava.  Međutim, slika koju uspješno gradi počinje da je nadjačava, odvaja od suštine tj. stvari koje se ne mogu zamijeniti, maskirati ili potisnuti na duži vremenski period bez posljedica. To je potreba za elementarnom emotivnom ispunjenošću, živom interakcijom, dodirom, iskrenim osmijehom… 

Za film koji se bavi ovom temom uobičajeno bi bilo da dobijemo konkretnu društvenu kritiku i da se uperi prstom u krivca, bilo da je to grupa ili pojedinac. U ovom scenariju problem glavnog lika, izazvan ili pojačan djelovanjem na društvenim mrežama, se drugačije posmatra. Umjesto krivca ili kritike predstavljen nam je mehanizam funkcionisanja društvenih mreža.

Instagram je Silviji postao sredstvo za život i način življenja. Zarađuje od sponzorstava brendova čije proizvode reklamira, ali ako ima loš dan i to javno pokaže rizikuje raskid ugovora zato što sponzori ne žele da imaju posla sa „emotivno nestabilnom osobom“. Imidž proizvoda i doživljaj koji on stvara potencijalni kupci poistovjećuju sa slikom koju ona šalje i obratno. Na taj način, sopstvenim odabirom, Silvija sama poprima ta svojstva  i biva doživljena prije kao proizvod nego kao osoba. 

,,Šta nije u redu sa tim što sam priznala da trenutno u mom životu nema nikoga ko me voli? Da li to znači da sam slaba, ili beznadežna? U tom slučaju želim da budem slaba i beznadežna, zato što sam onda to ja. Kad sam sjajna Silvija sa plakata, vrlo sam usamljena. Muka mi je više od pretvaranja da sam bolja nego što jesam. Umorna sam od brige da nisam dovoljno dobra. Umorna sam.“

Silvija je emotivna i u stanju da pokaže svoju ranjivu stranu, iako to sponzori ne podržavaju.

Kroz tri turbulentna dana tokom kojih ima problema sa: obožavaocem – egzibicionistom, kolegom influenserom koji je isto vidi kao privlačnu fotografiju iako se nalazi uživo ispred njega, majkom i funkcionisanjem u grupama koje nisu njeni pratioci, možemo da zaključimo da su svi problemi koje ima posljedica isključivo njenih odluka. Antagonista u ovom filmu nije okrutno društvo već njena nemoć da prigrli sebe onakvu kakva jeste, njena emotivna nezrelost. 

Film evidentno tretira pitanje zavisnosti od društvenih mreža, što je poput bilo koje druge zavisnosti zdravstveni problem. Ipak, zavisnost u ovom slučaju ne podrazumijeva samo slabost da se sa tim prestane već sve ono što ovaj problem nosi sa sobom – izgrađena slika o sebi koja može da ima život van naše kontrole, identitet koji nije više pod našom „vlašću“. Kad se ovoliko duboko zagazi u svijet društvenih mreža i cijeli život dobrovoljno stavi na „oglasnu tablu“, iz te priče se teško izlazi bez posljedica. 

„Sweat“ („Znoj“) ima otvoren kraj. Završava kako je i počeo, ultra-nasmijanom Silvijom koja drži grupni trening. Na nama je da razmišljamo i konstruišemo da li će joj javni slom, koji nam je do srži ogolio njen problem, donijeti rez i novi početak kojim bi vratila kontrolu nad svojim životom ili će i ovaj ispad u besprekornom medijskom planu biti prevaziđen novim sponzorskim ugovorom koji će potrajati do naredne „neravnine“ na putu. 

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici i Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije I autora I ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.