Lijek za koronavirus – mitovi i dezinformacije
Autorka: Milica Lipovac, studentkinja novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Podgorici
Pandemija koronavirusa, koja je od kraja 2019. godine zahvatila svijet, stvorila je plodno tlo za razne fenomene disbalansa u različitim poljima života. Kako će to uticati na svakodnevicu – biće poznato tek u narednom periodu. Međutim, ono gdje su efekti ove krize na mišljenje i stavove ljudi najviše vidljivi, je polje medija.
U proteklih nekoliko sedmica, putem raznih komunikacijskih kanala, pojavili su se mitovi i dezinformacije vezane za lijek protiv koronavirusa. Poruke ovakvog sadržaja distribuirali su anonimni izvori sa društvenih mreža, pa sve do političara poput Donalda Trampa.
Spekulacije o lijeku se odnose na konkretne proizvode koji se mogu naći u apotekama, a koji, kako se tvrdi, liječe virus. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Donald Tramp, je na svom Tviter nalogu napisao da bi kombinacija lijeka protiv malarije i Plivinog Sumameda (azitromicina) bila veoma učinkovita u liječenju zaraženih. Takođe, u Rusiji je kompanija Otisifarm pokrenula kampanju u kojoj tvrde da je Arbidol efikasan u borbi protiv coronavirusa. Nakon ovih navoda, prodaja ovog lijeka je uvećana za čak 80 odsto.
Uz to, ove informacije i izjave su u medijima danima pratile rasprave o tome koje su mjere prevencije učinkovite i šta pomaže pri liječenju. Preko aplikacija za komunikaciju širile su se dezinformacije o napitcima koji ublažavaju ili eliminišu simptome virusa. U porukama na ovim mrežama se navodi da je kombinacija tople vode i limuna ljekovita, kao i da je vitamin C suplement koji sprečava zarazu. Stručni sajtovi koristeći naučna saznanja pisali da kombinacija vode i limuna naučno nema nikakve benefite koji joj se pripisuju u ovom slučaju, dok vitamin C ima ulogu u nekim funkcijama imunološkog sistema – što je daleko od toga da liječi virus. U nekim porukama su i savjeti „narodne medicine“ poput onog da bijeli luk ili tamjan pomažu pri smanjivanju simptoma virusa. Najnoviji „recept“ narodne medicine podrazumijeva udisanje vodene pare koja nastaje kuvanjem kora pomorandže i morske soli.
Ovim i sličnim dezinformacijama su se bavile platforme poput Raskrinkavanje.me, Fake News tragač, Faktograf.hr i mnoge druge. Predsjednica Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Milica Kovačević navodi da postoje oni koji dezinformacije šire sa jasnom političkom agendom, s ciljem jačanja sopstvenog ili podrivanja tuđeg uticaja.
„Ova intencija je jasno prepoznata i globalno, ali i u našem regionu. EU se predstavlja nesposobnom i sebičnom, NATO nemoćnim i nezainteresovanim, a Rusija i Kina silama i spasiteljicama.“, kazala je Kovačević.
Ona dalje navodi da su monitoring izvještavanja koja CDT sprovodi kroz projekat Raskrinkavanje.me pokazala da se tradicionalni mediji u Crnoj Gori dosad odgovorno odnose prema informacijama koje dobijaju.
„Međutim, desničarski i anonimni portali, kao i regionalni tabloidi nastavili su sa onim što i inače rade. Neki su od ranije poznate, antidemokratske i antizapadne narative „prepakovali“ i prilagodili situaciji izazvanoj koronavirusom. Drugi su se potrudili da prevedu i prenesu svaku dezinformaciju i teoriju zavjere o koronavirusu za koju su čuli“, ističe Kovačević.
Kazala je i da je stepen medijske pismenosti u Crnog Gori na niskom nivou, pa je savjetovala ljude „da čitaju pažljivo, i da prije nego što neku vijest prošire dalje provjere da li je ona istinita.“
„Ako danas svi možemo da budemo novinari u svom malom mediju, onda moramo svi početi poštovati makar neka osnovna novinarska pravila – provjeravati kredibilitet izvora i potvrditi iz više izvora.“, zaključila je Kovačević.
Psihološkinja Stanislava Porobić ističe da su ljudi u cilju pokušaja kontrole događaja spremni preduzeti sve što je u njihovoj moći kako bi se osjećali sigurnije, pa makar vjerovali i nepouzdanim izvorima. Samim tim, primjećuje ona, više su skloni da povjeruju nezvaničnim i naučno neutemeljenim savjetima i preporukama.
“U tom pravcu, postoji određen broj ljudi koji će prihvatiti bilo kakvu informaciju, odgovor na datu temu, npr. informaciju da lijek protiv virusa Korona postoji, a sve u cilju eliminacije onih neprijatnih osjećanja koja se javljaju kao posledica netolerancije neizvjesnosti. Dakle, bolje bilo kakav odgovor nego nikakav”, navodi Porobić.
Ona dodaje da bi takav odgovor “omogućio zaokruženost, odnosno cjelovitost, bez obzira na njegovu tačnost, unutrašnju povezanost i pozitivan ili negativan sadržaj, i svakako bi bio prihvatljiviji nego li neizvjesnost ili dvosmislenost”.
U ovim kriznim situacijama, smatra novinarka Al Džazire Milica Marinović, odgovornost medija je od presudnog značaja.
„Nažalost, zbog opšte (mogla bih reći medijske, ali to nije naprosto dovoljno) nepismenosti, konzumenti medijskih sadržaja često ne razaznaju ko su profesionalni mediji i kome i zašto treba vjerovati, već su skloni da uzmu kao istinito sve što im se servira.”, navodi Marinović.
Prema njenom mišljenju, ono gdje mediji griješe je to što prenose senzacionalne i neprovjerene sadržaje sumnjivih autora i što iste ne provjeravaju tražeći stručnjake i dalja pojašnjenja.
“U ovim situacijama je pomalo nezgodno što i među samim ljekarima često ima različitih mišljenja (možda zanimljiv primjer je debata o korišćenju brufena/paracetamola kod zaraženih). U tom slučaju posao novinara je da omogući svim stranama da ga iskažu, potkrijepe činjenicama i gledaocu/slušaocu daju kvalitetan materijal na osnovu koga on može da se smatra suštinski informisanim”, kazala je Marinović.
Na kraju, zaključuje da “ako odgovornost medija treba da bude jedan od postulata na kojima počivaju, sada je ona utrostručena”.
Analize su dio projekrta koji Institut za medije sprovodi uz podršku Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a (National Endowment for Democracy-NED) I u partnerstvu sa organizacijom “Tranzišn onlajn“ i Mrežom za profesionalizaciju medija Jugoistočne Evrope (SEENPM)