Moj pogled: Medijska pismenost u SAD
Mnogo je definicija putovanja, poetskih i onih koje to nijesu, ali ona koja mi je nakon boravka u Vašingtonu, Los Anđelesu i Čikagu posebno bliska je misao američkog pisca (gle čuda!) Henrija Milera koja glasi: “Naša destinacija nikada nije mjesto, već novi način posmatranja stvari.“
Piše: Ljiljana Ivanović, samostalna savjetnica u Odsjeku za KPR – Zavod za školstvo Crne Gore
Mnogo je definicija putovanja, poetskih i onih koje to nijesu, ali ona koja mi je nakon boravka u Vašingtonu, Los Anđelesu i Čikagu posebno bliska je misao američkog pisca (gle čuda!) Henrija Milera koja glasi: “Naša destinacija nikada nije mjesto, već novi način posmatranja stvari.“ Pročitah negdje: fizičko pomjeranje sa duhovnim posljedicama.
Kada sam krenula na put u SAD sa grupom edukatora uz Crne Gore u cilju upoznavanja načina funkcionisanja medijske pismenosti u američkom sistemu, nijesam se mogla oduprijeti osjećanju da sam pred ne malom znatiželjom i profesionalnim izazovom. Negdje sam, još iz studentskih dana, u kofer sjećanja stavila Andrićevu misao: “Nijesu najveća nesreća oni koji ne znaju čitati i pisati već oni koji misle da je sve što je napisano istina.”
Upućenost našeg obrazovnog sistema na uspješne evropske sisteme je dobro poznata, sasvim jasna i logična, s obzirom da pripadamo evropskom obrazovnom okviru, pa Slovenija, Finska i druge evropski obrazovni sistemi i dalje ostaju naši uzori.
Kritičko mišljenje, svestrani razvoj ličnosti pojedinaca, sticanje funkcionalnih znanja i vještina, cjeloživotno učenje, uključivanje pojedinaca u društveni život, afirmacija vrijednosti i društveno prihvatljivih obrazaca ponašanja, prevazilaženje stereotipa od rodnih do religijskih, medijska pismenost − sve su to teme o kojima se na američkom kontinentu ima što naučiti.
No, krenimo redom!
Medijska pismenost je kao izborni predmet zastupljena u 15 od 50 saveznih država, u Kaliforniji od 2015.
U posjećenim srednjim školama “Mira Costa” u Los Anđelesu i “Walter Payton” u Čikagu saznali smo da kurikulum izrađuje svaka ustanova za sebe, a on sadrži obavezne predmete: engleski jezik, američku istoriju (sociologiju), matematiku, umjetnost, biologiju, informatiku, ples, dramu. Škola u Čikagu nudi Advanced Placement Program (AP) koji uključuje set obaveznih i izbornih predmeta iz različitih područja i predstavlja, zapravo, pripremu učenika za odlazak na univerzitet.
Medijska pismenost ima status izbornog predmeta. Izvodi se na osnovnom i naprednom nivou. Na posjećenim časovima kod nagrađivanog nastavnika M. Hernandeza i profesorice sa privatnog univerziteta USC, Alison Trope, uvjerili smo se da vlada podsticajna atmosfera, učenici/e su komunikativni, slobodno se kreću u prostoru i rade u grupama. Profesor Hernandez kao i mnoge njegove kolege predaje četiri predmeta u školi, što dovoljno govori o fleksibilnosti američkih nastavnika.
Federalizam u SAD kao posljedicu ima veoma decentralizovane politike: svaka od saveznih država, u skladu sa svojim potrebama, kreira svoj sistem obrazovanja. Nezaobilazan faktor je novac. Bogate države kao što je Kalifornija, ima i bogate škole i dobro plaćene nastavnike koji ni tamo ne pripadaju gornjem srednjem sloju američkog društva u kojem su ljekari, advokati…U siromašnijim državama nastavnici imaju, za američke uslove, male plate, što većinu tjera da za vrijeme raspusta rade druge poslove.
Medijska pismenost kod nas je izborni predmet koji se izučava u 3. ili 4. razredu gimnazije i ne ulazi u maturski standard što u značajnoj mjeri utiče na učenika da ga ne biraju kao izborni. U crnogorskom nacionalnom kurikulumu Program za medijsku pismenost postoji od 2009. godine (Medijska pismenost izborni predmet, Božena Jelušić, Tomislav Reškovac) sa, nažalost, opadajućim trendom izučavanja u gimnazijama. U programu su autori preporučili nastavnicima da koriste Media Lit Kit“ čiji su autori upravo bili naši domaćini u SAD. Dalje, kreatori obrazovne i kulturne politike u Crnoj Gori su značaj medijske pismenost jasnije prepoznali u okviru projekta “Informaciona i medijska pismenost (IMP) – strategija i praksa za ugled”, UNESCO Participacija 2017, čiji je nosilac bila Narodna biblioteka “Đurđe Crnojević” sa Cetinja.
U američkim srednjim školama (koledžima) nastava se izvodi u specijalizovanim učionicama koje su opremljene savremenom tehnikom i didaktičkim sredstvima. Nastava je bazirana na problemskom učenju. Nastavnik dominantno procjenjuje nivo praktičnih znanja i vještina u projektnim radovima učenika. Prisustvovali smo jednom takvom času sa dvadesetak učenika uzrasta od šesnaest godina. U podsticajnoj atmosferi uloga nastavnika je bila da usmjeri učenike i podijeli zadatke. Učenici su u grupama pristupali zadacima, analizirali i procjenjivali moć slika (fotografija) i poruka sa kojim se svakodnevno susrijeću, procjenjivali zloupotrebu emocija, te konstruisali medijske tekstove. Slobodno su komunicirali, kretali se po prostoru, bez galame i nadvikivanja. Na kraju časa oni su iskoristili naše prisustvo i uradili sa nama intervju koji je objavljen u školskom listu i na veb stranici škole.
Kako često imamo potrebu da opravdamo svoj neuspjeh tražeći izgovore, a ne rješenja, mnogi od nas bi brzopleto zaključili da bi našim učenicima Medijska pismenost bila atraktivnija da škole raspolažu pametnim tablama, projektorima, TV kamerama, a učenici laptopovima… Iako u specijalizivanoj učionici nije falilo tehnike, učenici su nas uvjerili da je za uspješno učenje dovoljan mobilni telefon! Moćna alatka 21. vijeka u američkim školama je nastavno sredstvo pomoću kojih učenici pristupaju vijestima, vrše njihovu dekonstrukciju i proizvode različite medijske sadržaje o važnim temama iz okruženja kao što su diskriminacija, nasilje u školama, beskućnici, rodna i rasna diskriminacija, volontarizam mladih, siromaštvo… Učenici su demonstrirali kako treba koristiti zvanične informacije, izbjegavati društvene mreže, kritički pristupati neimenovanim i nezvaničnim izvorima.
Na naše pitanje kako su uspjeli da pridobiju toliki broj učenika za svoj predmet, profesori su nam rekli da su pripreme dugotrajne i ozbiljne. Nastavu planiraju oslanjajući se na dostupnu literaturu iz ove oblasti, između ostalog i obuku i udžbenike profesora Džefa Šera, prethodno iskustvo, prateći individualne potrebe učenika, njihove sposobnosti i interesovanja. Naime, ono što je kod nas anketiranje učenika, u Americi je mnogo više: ulazak u odjeljenja, razgovor sa učenicima, dijeljenje flajera koje nastavnik kreira zajedno sa bivšim učenicima, predstavljanje ishoda učenja, komunikacija putem mejla…
U Crnoj Gori nastavnici pohađaju kvalitetne akreditovane programe obuke. S pravom se, ipak, postavlja pitanje mjerenja efekata tih obuka, i prije svega, stvarnih motiva nastavnika da im prisustvuju. Osim toga, u svijetu lake i brze dostupnosti različitim izvorima znanja, profesionalni razvoj nastavnika nije izbor nego nužnost. Neformalno obrazovanje, u Kaliforniji i Podgorici, predstavlja važnu kariku u namjeri nastavnika da svoju praksu učini zanimljivom i efikasnom. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da se veći dio literature iz medijske pismenosti može naći na internetu.
Posebno, problem su ankete u školama koje su vrlo često u službi dostizanja norme časova nastavnicima. Osim toga, uloga direktora škola kao ”prvog učenika u školi” je veoma važna: neće biti medijski pismenih učenika ako pored medijski osviješćenih nastavnika nemamo i medijski osviješćene direktore škola. Takvi direktori shvataju medijsku pismenost kao jednu od ključnih vještina i pružaju podršku nastavnicima da jačaju ovu vještinu svojih učenika i izvode nastavu Medijske pismenosti.
Dragocjeno iskustvo stekli smo u Kaliforniji. Prestižni univerzitet UCLA je visoko pozicionirani državni univerzitet u SAD, osnovan 1919. godine. Ove godine j, kako nam je objasnila ljupka studentkinja iz Španije koja je bila zadužena da nam pokaže centralni kampus, čak 115.000 studenata apliciralo je za upis, a oko 6.000 svršenih srednjoškolaca iz čitavog svijeta je dobilo indeks (zapazili smo primjetno veliki broj studenata iz azijskih država). Ugledni profesor Džef Šer koji predaje Kritičku medijsku pismenost (autor je i obuka za nastavnike i udžbenika za medijsku pismenost) govorio je o manipulaciji putem medijskih sadržaja, medijskim informacijama koje slikom i riječju u prikrivenim formama imaju za cilj ostvarivanje profita i moći i medijima koji nijesu u službi javnosti niti su njeni saveznici. Važan segment njegovog predavanja je bio posvećen moći sveprisutnog “modernog čovjekovog Boga” Google-a koji u najvećoj mjeri svakodnevno utiče na oblikovanje svijesti mladih ljudi širom svijeta. S druge strane, uticaj koji mediji (kao i društvene mreže) imaju na društvena kretanja i iskustvo SAD na tom planu, čak i kada su u pitanju glavni politički tokovi kao što su bili prethodni predsjednički izbori u Americi, nedvosmisleno pokazuju da je medijska pismenost od izuzetne važnosti.
Umreženost institucija, vladinih i nevladinih organizacija koje se, dominantno ili djelimično, bave medijskom pismenošću i saradnja između njih, je nešto što odlikuje američke prilike i na čemu u Crnoj Gori treba još mnogo raditi. Istini za volju, posljedih godina medijska pismenost je u fokusu civilnog sektora i profesionalnih udruženja kod nas, što u značajnoj mjeri može osnažiti napore prosvjetnih poslenika u obrazovno-vaspitnim ustanovama.
Na kraju, samo lakovjerni ili oni sa malo iskustva u obrazovanju mogu pomisliti da se modeli iz jedne države mogu s uspjehom preslikati. Zapravo, konteksti u kojima se realizuju obrazovne politike nijesu isti, te ne mogu biti iste ni prakse. Istini za volju, Crna Gora i SAD nemaju mnogo sličnosti. Upoređujući evoluciju i zastupljenost medijske pismenosti, nameće se zaključak da je Crna Gora, u zenitu reforme 2007-2008. u oblasti medijske pismenosti apsolutno odabrala pravi put, ali da je na tom putu posljednjih godina posustala. Nepodijeljen utisak edukatora iz Crne Gore je da raznovrsne metode i oblici rada, te praktičan rad učenika garantuju uspjeh, a da je glavni prostor za unapređivanje medijske pismenosti u našim glavama.
U svakom slučaju, kada do kraja spoznamo važnost medijske pismenosti kao jedne od ključnih vještina (kompetencija) u obrazovnim sistemima širom sveta, kritičkog mišljenja, čitanja između redova i osviješćenog korišćenja medijskih sadržaja (nadajmo se da će to vrijeme ubrzo doći!), kada sagledamo što od resursa u sistemu već imamo (a imamo, i ljudske i institucionalne), na čemu još treba raditi, onda će biti lakše da i donosioci odluka i kreatori obrazovne politike povuku prave poteze.