I komentar treba da je u službi traganja za istinom
Piše: Dragoljub Duško VUKOVIĆ
U okrviru projekta ”Respekt – Za podizanje etičkih standarda u medijima
i povjerenja gradjana u etičke standarde”, Institut za medije pokreće blog
kojim će se o izazovima u poštovanju novinarske etike javnosti obratiti
novinari iz Crne Gore i regiona.
O jednom od univerzelanih novinarskih načela – Činjenice su neprikosnovene, a komentar je slobodan- čitamo u blogu novinara i analitičara medija, DragoljubaDuška Vukovića.
U vrijeme kada sam počinjao da se profesionalno bavim novinarstvom, o našoj feli se govorilo da smo univerzalne neznalice, ali se, bogme, i držalo do našeg mišljenja o pitanjima koja su se ticala javnih poslova i ličnosti. Bezbroj puta sam od manje ili više bliskih ljudi, ali i sasvim nepoznatih, bio pitan za mišljenje o koječemu. I nikada, koliko me sjećanje služi, nijesam izbjegao da na pitanja odgovorim kako sam znao i umio ili da zatajim sopstveno mišljenje.
Uvijek sam smatrao da novinarstvo u demokratskim društvima, čija je vlast utemeljena na suverenitetu građana, treba da bude u službi javnog interesa, da pomogne emancipaciji čovjeka u građanina i građanku, da doprinese povećanju i učvršćivanju demokratije i da ljudima obezbijedi što je moguće više informacija kako bi oni sami mogli shvatiti šta je istinito, a šta lažno.
Ako hoćemo da na pravilan način tumačimo onu etičku normu o svetosti činjenica i slobodnim komentarima, onda prvo moramo rasčistimo dileme oko toga kome šaljemo poruku – građanima ili mušterijama; jesmo li trgovci na veliko ili smo neko kome je povjereno da obezbjeđuje što kvaitetniju i pouzdaniju komunikaciju unutar društva?
Ako se obraćamo građanima, što je naša ciljna publika, onda komentari moraju biti na tragu ranije pomenute emancipatorske ideje i za krajnji cilj imati obezbjeđivanje građanima uvid u što cjelovitiju istinu.
Šta bi novinari trebali da nude građanima? Samo besprijekorno tačne vijesti i izvještaje? Naravno da to nije dovoljno. Potrebno je da ih uključimo u komunikaciju, da im omogućimo da kažu svoje mišljenje, iznesu svoja viđenja aktuelnosti i fenomena koji ih okružuju i koji ih se tiču. Porebno je, takođe, i da im kažemo šta mi mislimo o događajima i ljudima o kojima izvještavamo. To se od nas s pravom očekuje, ne zato što su novinari pametniji od onih kojima se obraćaju, nego zbog toga što ih profesionalna pravila obavezuju da budu informisaniji od svoje publike i sposobniji da informacije stavljaju u pravilan, širi kontekst, kao i da, kako je to u Kodeksu novinara/ki Crne Gore rečeno, „istrajno tragaju za istinom“.
Komentar je novinarski etičan jedino ako je dio društvene konverzacije čiji je cilj da se dođe do istine, a ne da se nametne jedino ispravno i mjerodavno gledište. Mišljenje, ako želi da bude dio slobodne konverzacije, ne smije da se stvrdne u formu tvrdnje, od koje se odbijaju drugačiji pogledi na isto pitanje, već da ostane otvoreno za razmjenu argumenata.
Novinarski komentar je poželjan i etičan ako su u njegovom temelju sve relevantne činjenice, čime se prevenira mogućnost da autor bude shvaćen kao puki ubjeđivač.
Novinari uvijek interpretiraju stvarnost, čak i kada pišu najtačnije vijesti i kada izvještavaju uz maksimalno poštovanje profesionalnih standarda i etičkih normi. Stvarnost nije moguće vjerno odraziti u bilo kojoj novinarskoj formi, jer su novinari prinuđeni da od manjih ili većih komada stvarnosti konstruišu prostorno i vremenski ograničenu poruku za svoju publiku. U taj konstrukt se, namjerno ili nenamjerno, umeće subjektivni filing, čak i kada su vijesti u pitanju. Zbog te neizbježne subjektivnosti, uvijek je važno imati na umu motiv. Zašto ovo radim? Ko bi od ovoga mogao imati štete, a ko bi mogao izvući korist, ma kolika da je?
Ako želimo da našim komentarima zavedeno nekoga, onda mi ne radimo u javnom interesu. Zaveden čovjek se udaljava od ideala građanina koji je sposoban da odlučuje o vlastitioj i sudbini zajednice čiji je dio. Zavođenje je problematično i kada onaj koji zavodi ima plemenite namjere. (Sjetite se one o putu popločanom dobrim namjerama koji nas vodi u pakleni oganj.)
Ako želimo da našim komentarima nekoga ubijedimo da povjeruje u ono u šta je nas prethodno neko ubijedio ili smo se samoubijedili na osnovu dostupnih informacija, dužni smo da taj proces (samo)spoznaje demistikujemo pred onima koje kanimo ubjeđivati. Najbolje je da ubjedljivost našeg viđenja stvari gradimo na što više informacija koje su kontekstualizirane na pravilan i etčian način i da imamo u vidu da građaninu olakšamo da dođe do ispravnog stava u vezi sa nečim što se tiče njegovog i života njegove porodice, njegovog biznisa, itd.