Medijski pismen učenik – funkcionalan građanin

Piše: Svetlana Jovetić Koprivica, profesorica

Iz neposrednog kontakta sa učenicama i učenicima srednjih škola, sa kojima radim već dvije decenije, saznajem da je njihova svakodnevica neraskidivo vezana za elektronske medije, internet platforme, društvene mreže. I to je ono što svi znamo.

Vrijeme koje prosječan učenik provodi u neposrednom doticaju sa medijskim sadržajima gotovo da nije moguće mjeriti. Mnogi učenici tvrde da osim osnovnih životnih potreba, na uređaju koji posjeduju mogu da pronađu sve. Dakle, baš sve što im je potrebno. Mladost ima pravo na zablude. Zrelost ima dužnost da na te zablude ukaže. Ali gdje smo mi?! Nastavnici i roditelji. Dakle, odrasli!

Na pitanje da li su spremni kritički da promišljaju i provjeravaju istinitost sadržaja koje čitaju, gledaju, lajkuju, dijele, učenici često odgovaraju da o tome ne razmišljaju, a često ne razumiju postavljeno pitanje. Vrlo rijetko o tome komentarišu međusobno, u školi ,i još rjeđe kod kuće.

Jednostavno govoreći – naša je odgovornost da omogućimo učenicima razumijevanje medijskih sadržaja i načina na koji funkcionišu mediji. Odnosno, da spriječimo prostor medijske manipulacije. Jedini resurs kojim obrazovni sistem u Crnoj Gori raspolaže jeste medijski pismen nastavnik. Tačnije onaj nastavnik koji će svojom kreativnošću, interaktivnim radom, istraživačkim i praktičnim zadacima, podsticati učenike da kritički razmatraju medijske sadržaje.

Ulaskom u novi milenijum, crnogorski obrazovni sistem je intenzivno nastojao da sprovede obrazovne reforme, sa manje ili više uspjeha u pojedinim oblastima. Danas već postajemo svjesni da medijska pismenost nije dobila mjesto koje joj po prirodi stvari pripada i koje zaslužuje. U publikacijama koje se bave ovom temom, moguće je pronaći brojke koje to pokazuju. Međutim, razmatranje statistika o dosadašnjem učinku neće doprinijeti promjeni, Ali šta bi moglo doprinijeti?!

Na prvom mjestu je osvješćivanje donosilaca odluka da predmet Medijska pismenost nije dovoljno ponuditi kao izborni sadržaj učenicima opštih gimnazija, kojih ima oko 11 000, a zanemariti populaciju koja se opredjeljuje za srednje stručne škole kojih ima oko 21 000. Ako bismo za trenutak kritički razmotrili činjenicu da će ova posljednja brojka snažnije participirati u stvaranju građanskog društva – nameće se neophodnost uvođenja Medijske pismenosti u sve srednje škole. Najjednostavnije govoreći, našu sudbina će umnogome zavisiti od toga koliko smo učinili za one „na kojima svijet ostaje“. Ako im ne damo priliku da uoče, otkriju i razumiju na koji način mediji mogu manipulisati i uticati na njihove odluke, izvjesno je da tim nečinjenjem ne pružamo šansu njihovom adekvatnom percipiranju univerzalnih vrijednosti. U tom smislu, zanemarujemo li i to da će se mnogi naši današnji učenici naći u ulozi učitelja i roditelja? Ako se opredijelimo za to da ne zanemarimo ovu činjenicu, postaćemo svjesni dalekosežnosti naših odluka.

S druge strane, a ne manje značajno osnovci, od V razreda pa sve do završetka osnovne škole, korisnici se medijskih sadržaja u jednakom obimu. Pa bismo se zapitali, da li u odnosu na njih preuzimamo dovoljno odgovornosti. Čemu će, zaista, doprinijeti naše oklijevanje da angažujemo njihove realne kapacitete?! Imamo li pravo da ne sugerišemo učvršćivanje trougla odgovornosti nastavnik – roditelj- učenik u procesu medijskog opismenjavanja!

I najzad, bez želje da ovome dajemo ton podsjetnika ili opomene, već najkolegijalnijeg poziva za donosioce odluka, nastavnike i roditelje da preuzmu odgovornost i shvate da samo medijski pismen učenik može biti funkcionalan građanin.

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici I Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije I autora I ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.