Sudovi oklijevaju da prepoznaju SLAPP tužbe, a Vlada da donese pravni okvir
PIŠU: Olivera Nikolić, Masimo Morati
Ishod procesa koji se pred sudom u Podgorici vodi po tužbi Andreja Vučića, brata predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, protiv dnevnika “Vijesti” od posebnog je značaja ne samo za zaštitu slobode govora, već i zato što bi mogao ustanoviti sudsku praksu i dati smjernice za postupanje sudijama u Crnoj Gori u slučajevima SLAPP tužbi (strateških tužbi protiv učešća javnosti). Visoki funkcioner SNS-a, član uže familije predsjednika Srbije, biznismen Andrej Vučić, pokrenuo je postupak pred sudom u Podgorici u januaru ove godine zbog navodne povrede časti i uglada, što je izazvalo zabrinutost dijela javnosti u Crnoj Gori i notirano je u ovogodišnjem izvještaju Evropske komisije. Odbrana podgoričkog dnevnog lista je okvalifikovala ovaj slučaj kao SLAPP tužbu, što je po definiciji oblik zastrašivanja medija, aktivista i pokušaj ućutkivanja kritičkog glasa. Izuzetno je rijetko da se SLAPP pominje pred sudovima u Crnoj Gori, za razliku od Srbije, odakle dolazi Andrej Vučić, a koja je jedan od rekordera u Evropi po ovoj vrsti pritiska na novinare.
Od prije nekoliko godina, SLAPP tužbe predstavljaju stalnu prijetnju slobodi medija i slobodi izražavanja širom Evrope. Institucije i civilno društvo se, međutim, mobilizuju kako bi se uhvatili u koštac s ovim problemom i preduzeli su neophodne mjere za suzbijanje SLAPP-ova. U tom kontekstu, izvještaj Koalicije protiv SLAPP-ova u Evropi (CASE) za 2024. godinu, iako ne pretenduje da bude iscrpan, prikuplja informacije o ranijim i postojećim SLAPP slučajevima širom Evrope za period 2010–2023 godine. Zanimljivo je da se u ovom izvještaju Crna Gora pojavljuje kao jedna od rijetkih zemalja u kojoj nijedna SLAPP tužba nije podnijeta.
Ovo je neuobičajeno, jer su SLAPP-ovi veoma česta pojava u regionu, naročito u susjednim zemljama. Na primjer, u Srbiji ukupno postoji 56 SLAPP postupaka protiv novinara, uzbunjivača, NVO ili drugih aktera. U Bosni i Hercegovini (BIH) zabilježena su 54 SLAPP-a, dok Kosovo* i Albanija imaju, redom, 5 i 6 SLAPP-ova.
Da li je Crna Gora jedno od rijetkih „srećnih ostrva“ u Evropi? Imajući u vidu da, prema CASE izvještaju, više od 80% pokretača SLAPP-ova čine političari ili poslovni ljudi, te da se oko 67% SLAPP slučajeva u Evropi odnosi na teme poput korupcije, životne sredine ili politike, činjenica da u Crnoj Gori nijedan SLAPP nije evidentiran prilično je iznenađujuća. To je još upečatljivije ako imamo u vidu da je region tijesno povezan i da politički, ekonomski i drugi interesi često imaju prekogranični karakter.
Dio odgovora je u činjenici da pravni sistem Crne Gore ne prepoznaje SLAPP tužbe, da sudije oklijevaju da ih identifikuju kroz presude, jer do skora nijesu imali kriterijume na osnovu kojih bi ih mogli tretirati kao tužbe usmjerene na zastraživanje novinara, aktivista. Nema ni sudske prakse Suda za ljudska prava u Strazburu. Presude tog suda iz ranijeg perioda ohrabrile su domaće sudije da u najvećem broju slučajeva odbace visoke novčane zahtjeve za naknadu štete u postupcima protiv medija, a kakvih je bilo više desetina sa višemilionskim iznosima. Time su čuvali pravo javnosti da zna.
Iako nijesu toliko rasprostranjene kao u drugim zemljama, nekoliko nedavnih slučajeva uznemirilo je dio domaće javnosti zbog odluke nadležnih da pokrene postupak, a ne da odmah odbaci prijave koje , po ocjeni stručne javnosti, spadaju pod SLAPP i usmjerene su na zastrašivanje. Riječ je slučajevima protiv istoričara Bobana Batrićevića, kolumniste I pisca Brana Mandića i novinarke Vesne Rajković Nenadić. Nakon snažnog pritiska dijela javnosti, nadležni su obustavili postupke u sva tri slučaja. Stvar je dodatno za brigu I zbog činjenice da ne postoje mehanizmi podrške žrtvama od pravnih, finansijskih I drugih povezanih rizika, već je ona dobrovoljna.
Priroda SLAPP tužbi
SLAPP-ove , po definiciji, pokreću od privatni subjekati, a ne države, ali činjenica da političari često, u privatnom svojstvu, prijete SLAPP-ovima ili ih pokreću, na neki način zamagljuje razliku između privatnih i javnih aktera. To je posebno izraženo u situacijama kada, kao što se dešavalo u Crnoj Gori, državni tužioci postupaju po privatnim prijavama istaknutih političara ili osoba koje su s njima veoma blisko povezane.
Sâm pojam učešća javnosti takođe može biti mnogima nejasan: dok su primjeri poput novinarstva ili ekološkog aktivizma jasni, drugi oblici učešća javnosti, kao što su aktivizam, bojkot ili uzbunjivanje, mogu biti manje prepoznati u javnosti. Takođe nesrazmjerni zahtjevi za naknadu štete, taktike odugovlačenja pred sudom i neosnovane tvrdnje elementi su koji dodatno pomažu da se SLAPP prepozna kao takav. Konačno, ponekad i previše formalan pristup SLAPP-ovima može biti obmanjujući: nije neophodno da tužba bude formalno podnijeta, SLAPP može postojati i kada je tužba samo zaprijećena, na primjer objavom kojom tužilac ili njegov pravni zastupnik najave namjeru pokretanja postupak ukoliko se određeni sadržaj ne ukloni ili ne izmijeni. Svi ovi elementi doprinose definisanju SLAPP-a.
Pravna sredstva
Ohrabrujući su, iako stidljivi I nedovoljni, napori civilnog sektora u Crnoj Godi na ukazivanju na opasnost od SLAPP tužbi. Urađene su regionalne analize postojećih političkih i pravnih okvira koji se odnose na SLAPP-ove u regionu. Izvještaji koje su objavili Civil Society Development Network, „Od tišine do snage“ („From Silence to Strength“) i „Izazovi za vladavinu prava i slobodu medija u Crnoj Gori“, koje su objavili Montenegro Media Institute i Osservatorio Balcani Caucaso Transeuropa, identifikovali su dodatne slučajeve i SLAPP-ova i drugih pravnih prijetnji. U Evropi su organizacije civilnog društva takođe aktivne i napravile su praktične alate za suzbijanje SLAPP-ova, kao što je nedavno objavljeni CASE priručnik. U regionu, NVO i mediji takođe razvijaju taktike za odbranu i zaštitu od SLAPP-ova.
Međutim, na kraju, na vladama je odgovornost da preduzmu mjere radi očuvanja slobode medija i slobode izražavanja. Evropska unija i Savjet Evrope nedavno su usvojili važne pravne tekstove koji mogu pomoći vladama u suočavanju sa SLAPP-ovima. Iako je EU direktiva na neki način ograničena jer se primjenjuje na prekogranične SLAPP-ove, preporuka Savjeta Evrope predviđa veliki broj mjera koje mogu pomoći onima koji su meta SLAPP-ova, kao i državama članicama da uspostave mehanizme za zaštitu slobode medija i slobode izražavanja od ove vrste zastrašivanja. Preporuke su, za razliku od Direktive konkretne i daju prednos žrtvi SLAPP tužbe. Tako, na primjer, mjere, između ostalog, uključuju rano odbacivanje tužbi, obustavu postupaka, ograničavanje iznosa pravne odštete koja se može tražiti, te finansijsku i psihosocijalnu podršku žrtvama .SLAPP-ova.
Postojeća pravna sredstva na evropskom nivou potrebno je prenijeti u nacionalno zakonodavstvo. Ipak, vlasti Crne Gore, države koja je projektovana za prvu narednu članicu EU, nijesu preduzele značajnije korake da preduprijede ovu potencijalnu prijetnju slobodi medija. Iako nedavno objavljeni izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore pohvaljuje napredak ka pristupanju EU, u njemu nema posebnog osvrtа na mjere za suzbijanje i sprječavanje SLAPP-ova. Tu ocjenu potvrđuju i posebne inicijative koje prate sprovođenje anti-SLAPP zakonodavstva, a koje konstatuju da vlasti Crne Gore ništa ne čine na suprostavljanju ovoj vrsti ugrožavanja slobode govora.
Tekst je dio projekra Transnational Advocacy for Freedim of Information in Wester Balkan-ATLIB, koji je sufinansiran sredstvima italijanskog Ministarstva spoljnih poslova i međunarodne saradnje. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.