Zaštitnik izmedu dvije vatre

Piše: Ilinka Todorovski

U susret uvođenja zaštitnika/ce gledalaca i slušalaca u javni servis RTVCG, donosimo iskustvo desetogodišnjeg slovenačkog modela, kroz prizmu aktuelne ombudsmanke tamošnjeg javnog servisa, Ilinke Todorovski. Naslovom “Zaštitnik između dvije vatre”, zaštitnica prava gledalaca i slušalaca RTV Slovenija ukazuje na komplesnu ulogu ombudsmana, svojevrsnog mosta između javnosti i javnog servisa.“Javnost ima pravo od javnog medija očekivati samo najkvalitetniji program i uslugu, i u ispunjavanju tog prava treba svog glasnogovornika“, poruka je ombudsmanke slovenačkog javnog servisa.

Smatram, da u vašem mediju stalno dižu glave desničari! Javna radio-televizija već odavno nije javna, sve samo ljevičarenje! Mislim da ima više lijevih nego desnih novinara, slažete li se?“ To su vrlo uobičajena pitanja javnosti zaštitnici prava gledalaca i slušalaca RTV Slovenija. Kako odgovoriti?

Zapravo i nemam posebnih dilema, što učiniti sa takvim primjedbama: u prebrojavanju novinara, njihovom proizvoljnom svrstavanju lijevo ili desno, u prozivkama bilo koje vrste, etiketiranju ili pisanju spiskova (ne)podobnih nikako ne želim učestvovati. To kategorički odbijam.

Razlog nije u tome, što se čak i dobrom poznavaocu slovenačkog društva ponekad izmiče definicija, što je lijevo i desno (i treba li se pri tome osloniti na političke, partijske, vrijednosne, ideološke, istorijske podjele), nego u činjenici, da su novinari u suštini samo dobri ili loši, a razliku čini odgovor na pitanje: slijede li se profesionalnim i etičkim standardima ili u novinarski posao ulaze površno, pristrano, aktivistički, bez profesionalnog kompasa, te emocionalne distance od teme ili sagovornika.

Ali kako to procijeniti? Postoji li jednostavan algoritam? Može li to u ime javnosti činiti jedna osoba? Kako? I zašto je to uopšte potrebno? Samo mi se odgovor na posljednje pitanje čini prilično jednostavnim: javnost ima pravo od javnog medija očekivati samo najkvalitetniji program i uslugu, i u ispunjavanju tog prava treba svog glasnogovornika. S obzirom na to da u Sloveniji svako domaćinstvo svaki mjesec plaća 12,75 eura naknade za praćenje javnog medijskog servisa, postoji i daj-dam logika. Za ono što platim iz svog novčanika imam pravo na riječ i imam pravo tražiti najbolje. Kome se mogu žaliti? Zaštitniku!

U Sloveniji nije teško predvidjeti koje novinarske teme će pobuditi veliko interesovanje javnosti. Obično se radi o bližoj i daljoj prošlosti (ko je demokratizovao i osamostaljivao Sloveniju, ko je bio na kojoj strani u vrijeme Drugog svjetskog rata), stranačkim previranjima i bitki za interpretaciju neke političke, ekonomske ili društvene odluke (na relaciji vlast – opozicija) te ideološkim i svjetonazorskim pitanjima u dijapazonu od prava na pobačaj i statusa istopolnih partnera do odnosa prema migrantima i velikim civilizacijskim dilemama, slobodi i tiraniji javne riječi.

Dva slučaja koja su podigla najviše prašine u mom dosadašnjem radu zaštitnice su prilog o hrvatskom pjevaču Thompsonu i intervju sa slovenačkim istoričarem o zločinima nakon Drugog svjetskog rata, o partizanima, kolaborantima i ulozi istoričara. Brojni gledaoci su smatrali da je u pitanju konflikt „lijevih i desnih snaga“ na Televiziji Slovenija, pa su na taj način – a takođe odražavajući vlastiti pogled na svijet – artikulisali svoje odazive. Ako pojednostavim: neki su zahvaljivali za otvorenost, pluralnost i hrabrost u obradi tematike, dok su drugi tražili kazne za neprofesionalnost, širenje mržnje i produbljivanje društvenih podjela.

Moji su izvještaji u oba slučaja bili vrlo opsežni i detaljni, ali sa nekoliko zajedničkih polaznih tačaka, koje su i inače moje maksime: prvo, u javnom mediju ne postoje tabu teme i zabranjeni sagovornici, drugo, nije bitno samo što je rečeno, već i kako je rečeno, treće, kakvi su bili kontekst, fokus i novinarski žanr, četvrto, jesu li bili poštovani profesionalni i etički standardi, koji se odnose na obradu kompleksnih tematika i intervjua. U oba slučaja napisala sam mišljenje o tome što je bilo pogrešno i preporuku uredništvima da obave unutrašnju debatu i prihvate mjere kako bi spriječili ponavljanje grešaka.

U nastavku se dio javne debate usmjerio na zaštitnicu, bujicom šematskog etiketiranja o njezinom premilom/preoštrom ili lijevom/desnom odazivu, a u zavisnosti od pozicije kritičara, pa sve do kleveta i pokušaja lične diskreditacije. Očekivano. Isto tako i u novinarskim i uredničkim krugovima bilo je puno suzdržanosti pa čak i primjedbi o tjeranju na samocenzuru i ugrožavanju novinarske autonomije. Opet u zavisnosti od pozicije onoga, koji je kritikovao.

Takvi odazivi su logični, jer je zaštitnik već po definiciji smješten između dvije vatre ili čak više njih: javnosti i novinara, pri čemu ni javnost ni novinari nisu monolitno tijelo. Kako se nositi sa time? Smatram, da je posao zaštitnika javan, pa tako svako može izricati mišljenje o njegovom radu. Ali je isto tako jasno: zaštitnik ne smije dozvoliti, da mu neko diktira profesionalna mišljenja, kao što ne smije dopustiti, da ga parališe strah.

Ali sve to je zapravo manje bitno. Bitnije je, da zaštitnikov rad – čak i neodmjerenim odazivima – de facto otvara i podstiče debatu o tome, što se može, mora i smije u javnom medijskom servisu te kako ići odgovorno dalje, u prilično nesigurnu medijsku budućnost.

Autorka je zaštitnica prava gledalaca i slušalaca RTV Slovenija