MASARK NA CETINJU : Milion pitanja koja su tražila odgovor u kratkom roku

Kada se desi krupan događaj kakav je masovno ubistvo u cetinjskom naselju Medovina, iz ugla izvještača, pogotovo iz male sredine kakva je Cetinje, najvažnije je da javnosti prezentira tačne i provjerene informacije. Kada se nađete u takvom metežu, čujete da ima mrtvih i ranjenih te da niko nema kompletnu i tačnu informaciju o tome ko je počinilac, koliko je poginulih i ranjenih, zašto se sve to događa, treba dobro procjeniti što će činiti prvu, udarnu vijest, za koju znate da će za minut obići planetu.

Dakle, ključna odluka je da se ide „sa onim što se ima“ u tom trenutku.

Deset mrtvih i počinilac, njegovi inicijali, ranjeni policajac i dvije osobe koje su zbrinute u bolnici. To je u suštini bila vijest koju smo emitovali, sa podacima koji su se jedino mogli provjeriti. Kasnije se brojka ranjenih povećala na šest, za četiri osobe koje, dok je ova vijest emitovana, još nijesu bili medicinski zbrinuti.

Bilo je jasno da će do zvaničnih informacija proći dosta vremena. Takođe, bilo je jasno da koliko god događaj bio tragičan nakon nekoliko sati to više neće biti vijest. Ogromno breme odgovornosti trebalo je iznijeti uz spoznaju da će ta i takva vijest biti prva i da će biti automatski prenešena od ostalih medija. Prvih par sati je i bilo tako, a ono što se zbivalo kasnije i narednih dana moglo bi biti tema posebne analize o ulozi medija u izvještavanju u ovakvim i sličnim situacijama.

Iako izgleda vrlo jednostavno, informacija koju je emitovao Radio Cetinje i portal Cetinjski list, je bila rezultat munjevite reakcije ekipe koja je preko nekoliko izvora, kontakata, nezvaničnih izjava došla do podataka koji su se pokazali tačnim i koji su, koliko je to bilo moguće bili provjereni. U prvim momentima, dok je zločin još trajao, a među građanima zavladala panika i strah, trebalo je „nešto javiti“, ne zbog sakupljanja klikova na portalu i bombastičnih naslova koji bi privukli publiku, već zbog zainteresovane, radoznale javnosti i njenog prava da zna što se desilo. Posebno kada su u pitanju naši sugrađani i tragedija koja ih je zadesila, što je nalagalo dodatni oprez i odgovornost prilikom izvještavanja.

Dakle, nakon svih godina lomova, krize, ratova, bombardovanja, raznih konfliktnih i tragičnih događaja i izvještavanja o tim pojavama, sreli smo se sa nečim što je iz ugla profesije događaj koji nas je iznenadio ali i doveo u dilemu kako sklopiti priču, a ne prećerati, ne biti patetičan, izbjeći suvišne detalje i najvažnije, korektno i pravilno posložiti činjenice. Da li opisivati metež koji je nastao? Da li objaviti fotografije žrtava? Da li prenijeti izjave ljudi koji govore u afektu? Da li prepričavati momente koje su vam na brzinu ispričali „očevici“ za koje se ispostavilo da to nijesu? Da li prepričati potresne momente kada rodbina unesrećenih dolazi na lice mjesta? Milion pitanja koja su tražila odgovor u kratkom roku.

S obzirom na to da je svaka pogrešno napisana riječ mogla da izazove dodatne komplikacije i probleme, izbor je bio da se izbjegnu i izostave svi detalji koje nije bilo moguće provjeriti. Uz objavljivanje fotografija na kojima nema poginulih, krvi, a koje u dovoljnoj mjeri oslikavaju dramu koja se desila.

Potvrdila se stara teza da se „mejnstrim“ mediji u ovakvim situacijama oslanjanju na lokalne medije što opet potvrđuje da su lokalni mediji, oni koji se zaista bave svojim poslom, nezamjenljivi i čine jako važan dio medijske industrije. Savremena tehnologija dodatno uvećava i ubrzava čitav proces od prikupljanja, obrade i plasiranja informacije, tako da je u veoma kratkom roku vijest bukvalno obišla planetu.

U takvim situacijama nema i ne može biti improvizacije. Istina je jedna i njom se ne može baviti na različite načine. Ta situacija iziskuje brzu ali tačnu informaciju, ogoljenu do srži, bez neprovjerenih detalja ili konstruisanih zaključaka. To svakako nije lako ako se uzme u obzir činjenica da je i sam izvještač izložen opasnosti i stresu.

Novinari i članovi redakcije imaju ulogu u izvještavanju o mnogim tragedijama tokom radnog vijeka. Zadaci se kreću od ratova, raznih sukoba, od saobraćajnih nesreća do prirodnih katastrofa, požara i ubistava. Svima su zajedničke žrtve. Sve ove nesreće utiču na zajednice u kojima se događaju. Sve stvaraju dugotrajna sjećanja.

Događi koji su se odigrali 12. avgusta 2022.g. na Cetinju ostavili su dubok trag u lokalnoj zajednici.

Na prvom mjestu su žrtve čija je smrt uzrokovala veliki bol njihovih najbližih ali i duboko potresla zajednicu. I ta tragedija je prije svega ljudska priča. Mnoge koji su stradali, pa čak i počinioca, svakodnevno smo srijećali i sa nekima se poznavali, a sa nekima bili i u rođačkim odnosima.

Način na koji novinari izvještavaju o ovakvom događaju direktno utiče na to kako će zajednica reagovati nakon tragedije. Uloga medija je da pomogne da se shvati što se desilo, da bude mjesto na kome se javnost informiše o onome što se desilo. Izvještavanje o traumatičnom događaju svakako će uticati na javnost.

I na kaju, novinari, reporteri. Pored policije, žrtava, službi spašavanja, hitne pomoći i oni se suočavaju sa velikim izazovom i najčešće su među prvima koji reaguju na događaj. Oni koji imaju dovoljno iskustva i drže se uzusa profesije imaju jasan stav i distancu između sebe i onih koji su stradali ili preživjeli tragediju. Međutim, ta distanca može da bude prekršena u momentu kada reporteri ugledaju žrtve, razgovaraju sa onima koji su pretrpjeli teror ili sa nekim ko je izgubio bližnjega. To je ključan momenat, da se novinar odupre sopstvenoj emociji pred time što je i sam na neki način izložen tragediji.

Par zlatnih pravila kojih se treba pridržavati u ovakvim i sličnim momentima jesu da se prema žrtvama uvijek treba odnositi sa dostojanstvom i poštovanjem. Takođe, posebno treba biti oprezan kada se intervjuišu rođaci nastradalih.

Obavezno treba izbjegavati nepotrebne jezive detalje o smrti osoba. I treba se dobro zamisliti da li takvi opisi mogu nanijeti štetu čitaocima.

Najčestitije bi bilo da znate đe su vam lične, profesionalne granice i ako ste dobili zadatak kome nijeste dorasli, najbolje bi bilo uredniku saopštiti da vi nijeste najbolja osoba za to. Uz uslov da je i urednik dorastao funkciji koju obavlja.