Čemu ustavi i kodeksi kad i dalje ne štitimo privatnost djece

Dec 20

Čemu ustavi i kodeksi kad i dalje ne štitimo privatnost djece

Kolika je odgovornost svakog od nas i da li griješimo zapitam se svako malo kad se fokusiram na pravo djece na privatnost. Uz to nekako se uvijek nametne i pitanje koliko smo (ne)svjesno (ne)odgovorni.

Pravo na privatnost danas je, izgleda, precijenjeno. A kako? Jedna sam od onih koji svjesno pristaju da dio svoje privatnosti ogoli, ali ne samo svoje, nego i moje djece. Neke njihove navike, ponašanje ili momente predstavljamo onima koji ih poznaju i onima koji ih ne znaju, ne razmišljajući o tome što na taj način radimo. Čini se da to i nije tako strašno: Pa dobro, to uostalom danas, manje više svi rade, opravdanje je koje izgovorim ili jednostavno sebi kažem kad o tome razmišljam. Dok su mali, oni i ne shvataju da im to radimo, kad malo porastu, i njima bude slatko, ali kad već dođu do tinejdžerskih dana pa nas upozore da ih ne tagujemo, da ih ne objavljujemo…, e tu i tada shvatimo posljedice one naše želje da svijetu pokažemo koliko smo srećni i ponosni na svoju djecu tokom mnogih životnih poglavlja. A većina nas zbog toga to i radi, a ne iz ko zna kojih razloga. Apstraktno zvuči kad nam neko kaže da sve objavljeno na internetu tamo zauvijek i ostaje. O da, hoće, shvati to svako od nas ako malo dublje analizira i krene da provjerava… gugla.

Privatnost danas ima bezbroj strana i podstrana, ali u vezi sa svakom od njih jasno je – dužni smo je poštovati. I kao roditelji, i kao građani, novinari, civilni aktivisti… što god da smo. Kako štitimo djecu u medijima i pred javnošću? Jesmo li u poštovanju integriteta djece na visini zadatka? Mnogo je negativnih infomacija o djeci bilo posljednjih godina u medijima. Bilo je tragičnih momenata u kojima su djeca bila žrtve, i upravo smo na tim primjerima mogli shvatiti koliko nijesmo obazrivi i kako olako otkrivamo ne samo identitet djeteta, nego i njegove lične podatke, porodične okolnosti i slično. To su situacije kad shvatimo da praktično svakodnevno kršimo njihovo pravo na privatnost, svakim tekstom ili pričom koja sadrži njihove inicijale, ali otkriva i ime i prezime roditelja, braće i sestara, pokazuje ili opisuje dom u kojem žive ili su živjela… I ne samo mi novinari, nego i mi predstavnici nevladinih organizacija, čija su ciljna grupa djeca.

Hoćemo li biti bolji novinari ako napišemo da je dijete živjelo u tom gradu, tom naselju i toj ulici, u iznajmljenoj kući, išlo u tu i tu školu, a njegovi roditelji, koji se zovu tako i tako, nijesu živjeli zajedno, bili su u lošim odnosima i sl. … Što znače inicijali djeteta i puko zadovoljavanje zakonskih normi ako se objave imena i prezime članova uže porodice? Hoćemo li kao civilni aktivisti više uraditi ako u želji da podstaknemo javnost da pomogne djetetu u nevolji, „serviramo“ njegove privatne podatke i možda mu još i sliku objavimo?! Uzaludno je imati ko zna koliko ustava, zakona i etičkih kodeksa koji će tako nešto zabraniti ako ta zabrana postoji samo na papiru i deklarativno, dok se u praksi često ne poštuje.

Za mene kao građanku, kao novinarku, roditelja, ali i aktivistkinju civilnog sektora, neke informacije jesu važne. Ne iz znatiželje ili puke radoznalosti, nego da bi se utvrdilo jesu li, na primjer, napravljeni neki propusti u zaštiti djece od nasilja, a da se to ubuduće ne bi ponavljalo. Zato treba odmjeriti hoćemo li javnost uskratiti za informaciju koja bi trebalo da spriječi da se slično opet desi, ako napišemo ili prenesemo da je neko dijete bilo žrtva zlostavljanja i da je to bilo vidljivo svima oko njega. Da li  je upravo to to pravo javnosti da zna, na koje se i zakoni i kodeksi pozivaju kad definišu posebne okolnosti? Možemo li odgovornost i ponavljanje nesreće spriječiti ako ne objelodanimo i objavimo baš sve detalje, već samo one ključne, koji ne podrazumijevaju imena, adresu stanovanja i slično? Nijesam sigurna, jer pitanje je hoće li dovoljan pritisak biti napravljen bez određenih detalja toga tipa: na primjer, ako je škola znala da je dijete zlostavljano, a to se ne objavi. Kako uticati na tu i bilo koju drugu ustanovu da sličan propust ne ponovi? Nije jednostavno i nije sve tako crno-bijelo u tom odnosu prava javnosti da zna i medija da dosljedno tragaju za činjenicama i istinom i potrebom da zaštitimo integritet i privatnost, u ovom slučaju djeteta. To su oni momenti kad mislite da javnost treba da zna, ali onda shvatite da će zbog toga sjutra svi u školi, u naselju, ispred zgrade znati što se desilo u porodici nekog djeteta ili njemu samom. Tada je najčešće kasno za ispravku. Greška je već učinjena, a cijena za dijete i njegovu porodicu previsoka. Nekad i doživotna stigma.

Odgovornost novinara je u tom smislu ogromna. Mediji su jedan od kanala djetetove komunikacije s javnošću i neko ko kreira sliku o njemu i utiče na djetetovu sliku o svijetu. Zbog toga smo obavezni da čuvamo privatnost djeteta i da njegove socijalne, porodične, zdravstvene i druge okolnosti izlažemo javnosti samo kad je to u javnom interesu. Na nama novinarima je da procijenimo da se odvoji bitno od nebitnog. Profesionalni standardi su tu jasni i nedvosmisleni. Obavezni smo da štitimo indentitet i integritet djeteta. I kad je žrtva i kad su zbog njegovog činjenja drugi žrtve.

Kristina Mihailović, udruženje Roditelji